Brak i kriza u SAD: odavde do vječnosti

0

”Zrelim ženama koje traže zaradu nude se rutinski niže plaćeni poslovi u kojima ne postoji profesionalna promocija. Ništa im ne vrijedi ni činjenica što su svojedobno završile i college, jer iz neznanih razloga čovječanstvo se neprekidno bavi proizvodnjom sve mlađih pokoljenja kadrova. Social Security plaća samo onoliko doprinosa, koliko je uplaćeno na njegov račun, a godine radnog prekida upotrijebljene na podizanje novog pokoljenja ne mogu se nadoknaditi. Tako će i penzija koju američka država plaća svakom šezdesetpetogodišnjaku biti proporcionalna količini uplaćenog novca. A kod žena, pogotovo udatih, koje su prekidale radni staž u više navrata zbog rađanja djece, on dakako nije velik. Taj budući gubitak, jasno, neće se odnositi na muža, koji je bez prekida obavljao radnu aktivnost i nagomilavao doprinose u penzioni fond, pa će i njegova penzija biti znatno veća.”

piše Jasna Tkalec

Moglo bi se pomisliti da teške ekonomske krize učvršćuju bračnu ljubav. No taj utisak proizlazi samo iz površne i nepotpune analize statističkih podataka o razvodima u doba krize u SAD-u. Prema službenoj statistici u razdoblju od 2007 nadalje broj se razvoda brakova u odnosu na prethodne godine smanjio za jednu trećinu. U toj civilizaciji plastike i «američkog sna» do polovice prvog desetljeća novog vijeka i novog milenija svi su se osjećali bogati. Također i žene: udate i neudate. A onda je naišla iznebuha nečuvena kriza, s kojom nitko nije računao. Odjednom je broj razvoda brakova drastično opao. I nije se to dogodilo, kako bi se možda dopadalo romantičnim dušama, po shemi: ti i ja u obranu našeg doma kao i naše tihe sreće. U buri je isplivala na površinu daleko ružnija stvarnost. Mnoge žene, koje bi se rastale ne samo zbog ishlapljivanja ljubavi, već i zbog nasilnosti bračnih partnera, ostaju privezane za bračnu vezu konopcem «bungee jumpinga» kako ne bi odletjele u provaliju siromaštva. Više no ljubav, učinio je to strah od gladi… jer trbuh je izgleda ipak preči od srca, ma što nekoć napisao o tom osjećaju veliki Dante.

Iako statistike tvrde kako u Sjedinjenim Državama ženski rad danas predstavlja polovicu radnih mjesta zaposlenih u cjeloj zemlji, te bi žene prema tome morale raspolagati vlastitim prihodom uz mogućnost uređivanja vlastitog života prema vlastitoj volji, stvarno stanje je daleko drugačije. Jeste, polovicu radnih mjesta zauzimaju žene, ali to su mahom najslabije plaćena radna mjesta, repetitivni poslovi bez mogućnosti napredovanja u struci. Mnoge od njih prekinule su posao i karijeru u vrijeme kad su rađale i podizale djecu. Po povratku na rad morale su primiti kakav bilo posao, jer prekid karijere u toj «zemlji sreće» za žene traje upravno proporcionalno broju rođene djece. A kad je jednom karijera prekinuta povratka na nju više nema. Ženi srednjih godina nitko ni bez krize neće ponuditi neki profesionalno interesantan i financijski primamljiv posao. Autoput stručne karijere prekinute zbog rađana u najboljim godinama kasnije se pretvara u strmu i blatnu stazu. Zrelim ženama koje traže zaradu nude se rutinski niže plaćeni poslovi u kojima ne postoji profesionalna promocija. Ništa im ne vrijedi ni činjenica što su svojedobno završile i college, jer iz neznanih razloga čovječanstvo se neprekidno bavi proizvodnjom sve mlađih pokoljenja kadrova. Social Security plaća samo onoliko doprinosa, koliko je uplaćeno na njegov račun, a godine radnog prekida upotrijebljene na podizanje novog pokoljenja ne mogu se nadoknaditi. Tako će i penzija koju američka država plaća svakom šezdesetpetogodišnjaku biti proporcionalna količini uplaćenog novca. A kod žena, pogotovo udatih, koje su prekidale radni staž u više navrata zbog rađanja djece, on dakako nije velik. Taj budući gubitak, jasno, neće se odnositi na muža, koji je bez prekida obavljao radnu aktivnost i nagomilavao doprinose u penzioni fond, pa će i njegova penzija biti znatno veća.

Zbog toga su u Sjedinjenim Državama razvedene žene između 40 i 50 godina onaj segment društva koji se s najvećim ubrzanjem strmoglavljuje u provaliju siromaštva. Te nesretne i ne baš mlade žene čine 80% novih siromašnih u Americi. Od njih su u daleko boljem položaju udovice, jer su preminuli muževi najčešće imali police osiguranja, ili neke druge vrste renti, koje se nasljeđuju i predstavljaju zaštitu od žalosnog skončavanja u bijedi i čeprkanja po đubretu.

Amerika je zemlja u kojoj svaku ljudsku aktivnost pokriva more stručnih konzultanata, advokata, bračnih savjetnika itd. Svi oni preporučuju mladim supružnicima da se dogovore prije sklapanja braka o broju željene djece ili da ozbiljno porazgovaraju o ukusima i opredjeljenjima, o bračnom putovanju, stanu ili kući u kojoj će živjeti itd. Nitko se još nije usudio da predlaži mladim parovima neka se dogovore što će učiniti nakon 30 godina braka, kad svatko poželi da ode svojim putem…

Kako se u buri ekonomske krize razvod od prava pretvorio u luksuz, koji si rijetko koja može priuštiti, financijska pitanja postala su daleko škakljivija i teža od onih koja su nekoliko decenija ranije predstavljala mladim parovima neugodne zamke ili hrid o koju se odnos mogao razbiti. Pitanja koliko iz područja emocija toliko i ona iz oblasti seksa i seksualnih odnosa ili natezanja oko «dokaza ljubavi». U krizi ostaje najveći dokaz bračne ljubavi materijalno osigurati bračnu drugaricu u slučaju razvoda, odnosno omogućiti joj razvod bez zastrašujuće prijetnje siromaštvom i gotovo glađu u slučaju da veza ne potraje «odavde do vječnosti»

Comments
One Response to “Brak i kriza u SAD: odavde do vječnosti”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: