Međunarodni monetarni fond – ubojica brižljivog lica

9

“Čovjek je jedino stvorenje koje troši a ne proizvodi. On ne daje mlijeko, ne nosi jaja, preslab je da vuče plug, prespor da uhvati zeca. Pa ipak je gospodar svih životinja. Zapošljava ih i daje im minimum koji će ih spriječiti da skapaju od gladi, a ostatak zadržava za sebe.”George Orwell, “Životinjska farma”

Svim je radnim ljudima, studentima, nezaposlenima i umirovljenicima jasno da “stegnite remen” politika neće nikome dugoročno poboljšati kvalitetu života. To je politika koju nam propagira vlada i koju preporučuje Međunarodni monetarni fond (MMF). I ne samo nama. Zato ću u ovom tekstu pokušati pokazati tko i što je MMF, njegovu politiku i njegovo djelovanje, na primjeru nekih zemalja.

piše Sonja Krivokapić

POLITIKA MMF-A

Poslije Velike depresije 30-ih godina 20.st. zamrlo je oduševljenje liberalnim modelom kapitalizma koje je prije toga tinjalo u srcima mnogih ekonomista Amerike. MMF je trebao predstavljati nešto drugo. Njegova originalna koncepcija, otkad je 1944. godine oformljen, bila je zasnovana na stajalištu da tržište ne djeluje uvijek uspješno što dovodi do ekonomskih kriza, recesija i polarizacija, do većeg ili manjeg pada proizvodnje i povećanja nezaposlenosti. MMF je osnovan s ciljem razvijanja globalne monetarne kooperacije, osiguravanja financijske stabilnosti, smanjenja nezaposlenosti, povećanja ekonomskog rasta, itd. John Maynard Keynes, intelektualni otac MMF-a, jasno je identificirao mane tržišnog mehanizma i razloge zbog kojih se tržište ne može samo regulirati, prije svega ukazujući na opasnost od velike i konstantne nezaposlenosti. Nakon pada Berlinskog zida, kada je bilo jasno da predstoji pad socijalističkih ekonomija, u Americi su nastale dvije škole mišljenja – jedna je davala prednost stvaranju institucionalne infrastrukture za uspješno funkcioniranje tržišnog gospodarstva u vidu zakonskih regulativa i efikasnog sudstva, a druga brz prijelaz na hitnu i potpunu privatizaciju državnih poduzeća i financijskog tržišta. Početkom 80-ih godina 20.st. MMF se priklonio drugoj školi mišljenja preuzevši, dakle, politiku posve suprotnu onoj koju je imao kad je osnovan. Tih 80-ih godina nastao je Washingtonski sporazum kojeg su dogovorili Sekretarijat za financije SAD-a, MMF i Svjetska banka i koji je striktno provođen 80-ih i 90-ih godina. Njegovi glavni elementi su restriktivna fiskalna i monetarna politika, privatizacija i liberalizacija. To je također bilo vrijeme kad su Ronald Reagan u Americi i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji prihvatili radikalnu tržišnu ekonomiju koju su energično provodili u svojim zemljama i zdušno je preporučivali drugima. MMF je tada nagovarao zemlje da prihvate politiku Washingtonskog sporazuma uvjeravajući ih da će im ona donijeti gospodarski oporavak i rast – a kad se umjesto toga dogodio pad proizvodnje, zaposlenosti i životnog standarda, MMF je tvrdio da je uzrok tome nedovoljno brzo i nedosljedno provođenje reformi. Model MMF-a je model tržišne ekonomije, neoliberalni model ili politika laissez fair-a, prema kojoj “nevidljiva ruka” Adama Smitha funkcionira besprijekorno pa zato miješanje države u ekonomske procese nije potrebno. Uzrok nezaposlenosti, prema MMF-u, nije u funkcioniranju tržišta nego u previsokim nadnicama iz čega slijedi zaključak da su jedini lijek za smanjenje nezaposlenosti niže plaće, jer će one po toj teoriji automatski povećati potražnju za radnom snagom smanjujući tako stopu nezaposlenosti. Zanemaruju se inherentni simptomi tržišnog mehanizma, a ti su periodičke recesije i krize, zbog koji milijuni radnika ostaju bez posla a velik dio proizvodnje ostaje neiskorišten. Još jedno bitno obilježje politike MMF-a je njegova opsjednutost inflacijom, što je zanimljivo s obzirom na to da MMF troši milijarde dolara za kreditiranje zemalja u ekonomskim poteškoćama, a koji su upotrijebljeni prije svega za održavanje precijenjenog tečaja domaćih valuta da bi vlasnici stranog kapitala, zajmodavci i novopečeni domaći milijunaši mogli iznijeti novac iz zemlje uz što povoljnije uvjete. Drugim riječima, za one koji ne znaju, radi se o ovome: recimo da neka firma ima godišnji profit od milijun kuna. Smanjeni tečaj kune, kakav je danas, je 7.30 (7.30 kuna = 1 euro). Kad se milijun kuna profita pretvori u eure, dakle, kada se podijeli sa tečajem, dobiva se cifra od 136 986.301 eura. Da je tečaj kune viši, da se, recimo, za 1 euro može dobiti 9 kuna, onda bi milijunski profit neke firme u eurima bio 111 11.111, dakle, ispalo bi manje novaca za džepove vlasnika kapitala. Zato je njima i MMF-u stalo da održe tečaj domaće valute niskim. Kad je tečaj domaće valute nizak, onda rastu cijene, dakle, dolazi do inflacije na koju MMF fanatično upozorava. Jasno je da je cijela farsa oko inflacije namjerno kreiranje moralne panike kako bi se obmanulo ljude da ne vide kako MMF održava inflaciju protiv koje se navodno bori. Ukratko, privatizacija gospodarstva, velikih javnih industrijskih poduzeća, liberalizacija, restriktivna fiskalna i monetarna politika i služenje stranom kapitalu, prije svega američkom, oružja su kojima MMF jednako dosljedno i energično puca na zemlje u tranziciji.

NEDEMOKRATIČNOST I “SNIMANJE” SITUACIJE

MMF trenutno ima 187 članica. Hrvatska je članicom postala 1992. godine. Unutar njega vlada poseban tip demokracije; svaka od članica glasuje prema svojoj financijskoj moći, “one dollar – one vote” (jedan dolar – jedan glas). SAD, prema ovome, ima više od 18 posto prava glasa. Njihova financijska snaga i činjenica da dolar igra ulogu u međunarodnoj pričuvi valute daju mu odlučujuću težinu u okviru te organizacije. Nedemokratičnost nije prisutna samo u strukturi organizacije, ona je i dio politike koju MMF sprovodi u odnosu sa zemljama u kojima djeluje. On teoretski priznaje i podupire demokratske institucije u tim zemljama, ali ih u praksi on potkopava nametanjem svoje politike. Partneri u pregovorima nemaju istu pregovaračku moć; ona je u cijelosti u rukama MMF-a, a vlade koje očekuju pomoć bespomoćne su i time u podređenom položaju. Osim toga, ti pregovori su tako kratki i površni da ne ostavljaju mjesta za šire stručne i političke konzultacije. Ekonomisti koje MMF šalje na pregovore u određenu zemlju ne poznaju dovoljno sve relevantne ekonomske, socijalne i političke činjenice da bi mogli u kratkom roku izraditi strategiju u skladu sa specifičnim uvjetima i potrebama određene zemlje. Štaviše, ekonomisti MMF-a izbjegavaju konzultacije s domaćim ekonomistima tvrdeći za sebe da su stručniji i obrazovaniji. Oni se u svojoj analizi zemalja oslanjaju isključivo na trenutno raspoložive statističke podatke zbog čega su tzv. “country reports” površni, jednostrani i neprilagođeni specifičnim okolnostima zemlje, pa su zato i pogrešni. Sve ovo ne čudi uzme li se u obzir činjenica da MMF ima unaprijed razrađenu strategiju koju provodi u svakoj zemlji. Ovakvo “snimanje” situacije nije ništa više od puke formalnosti.

UNIŠTENE ZEMLJE

Istočna Azija

Po završetku Korejskog rata, Južna Koreja je bila siromašnija od Indije. Korejska vlada izradila je razvojnu strategiju kojom je u toku od 30 godina dohodak po stanovniku povećan za 8 puta. Početkom 90-ih Južna Koreja postala je jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta. Generalno, Istočna Azija 70-ih, 80-ih i 90-ih godina bila je ekonomski toliko uspješna da je postala poznata kao “istočno- azijsko čudo”. To je zato što te zemlje nisu prihvatile strategiju Washingtonskog sporazuma. Istočna Azija imala je takav porast proizvodnje, razvoj industrijskih izvoznih grana i visinu stope zaposlenosti da slično nije zabilježeno u svjetskoj ekonomskoj povijesti. Blagostanje je trajalo do 1997. i prestalo miješanjem MMF-a. Korejska vlada je tad pod pritiskom SAD-a dopustila svojim poduzećima da se zadužuju kod stranih, uglavnom američkih banaka. Strane banke su se natjecale u kreditiranju južno- korejskih firmi i odjednom povukle svoje kredite, ostavljajući zemlju u velikim ekonomskim problemima. Slično se dogodilo i u Tajlandu. MMF je liberalizirao tajlandsko tržište kapitala, što je dovelo do velikog kratkoročnog zaduživanja domaćih poduzetnika kod inozemnih banaka. Kad se domaća valuta smanjila, špekulanti su počeli masovno kupovati dolare, vrijednost tajlandskog bahta je pala, banke su zatvarane, proizvodnja je smanjena a nezaposlenost utrostručena. U Indoneziji je MMF zahtijevao restriktivan fiskalni i monetarni program, nalažući indonezijskoj vladi redukciju budžetnih rashoda, uključujući i ukidanje subvencija za hranu i petrolej. Nakon toga polovina poduzeća pala je u stečaj a nezaposlenost je udeseterostručena.

Latinska Amerika

Zbog privatizacije javnog sektora i poremećaja financijskih tržišta koje je nametnuo MMF, gospodarstvo Argentine 2001. godine zaustavilo se na manje od 1.9 posto, a BDP na 7544 dolara po glavi stanovnika. Tako se Argentina približavala skupini od 49 najnerazvijenijih zemalja. MMF je desetljećima nametao smanjenje socijalnih, obrazovnih i znanstvenih proračuna. Godine 2002. u Argentini 2 od 5 stanovnika živi u krajnjoj bijedi. Brazilu se dogodila ista sudbina. Prema podacima iz 2002. godine, od 173 milijuna Brazilaca i Brazilki njih od 22 do 55 milijuna (podaci variraju zavisno od izvora) pati od kronične i teške neishranjenosti.

Afrika

U Nigeru, koji je druga najsiromašnija zemlja na svijetu (prva je Sierra Leone), MMF je naložio privatizaciju Nacionalne veterinarske službe Nigera i javnih veterinarskih ljekarni, nakon čega su stotine tisuća familija uzgajivača stoke dovedene na rub siromaštva zbog nemogućnosti da plate cijene veterinarskih ljekarničkih proizvoda. Nacionalni ured živežnih proizvoda Nigera također je privatiziran, a tisuće familija koje žive u divljini i pustinjskim naseljima odsječeno je od svake opskrbe. Gvineja je također, kao i Niger, zemlja kojoj je sektor stočarstva presudan za stabilnost nacionalnog gospodarstva. MMF je 1986. godine nametnuo njegovo privatiziranje. Kako više nije bilo javnih ustanova koje bi nadzirale lijekove i instrumente koje su privatne osobe prodavale stočarima, tako se događalo da su lijekovi na tržište dolazili već zastarjeli. Privatni uvoznici kupovali su zalihe zastarjelih lijekova za niže cijene u Europi i prodavali ih kao nove na lokalnom tržištu. Stočari su ili kupovali lijekove i svjedočili bolesti i smrti stoke ili si kupovinu uopće nisu mogli priuštiti. Ukidanjem državnog nadzora nad veterinarskim ljekarničkim cijenama i privatizacijom veterinarskih službi, MMF je uništio stočarstvo i pridonio ozbiljnom jačanju gladi i neishranjenosti u zemlji. U Zambiji se također odigrao sličan scenarij. Ona je imala gospodarstvo snažnog javnog sektora koje se bitno oslanjalo na zadovoljenje primarnih potreba pučanstva. 1991. godine MMF je potpuno srušio zambijski javni sektor, privatizirao velik broj bolnica i otvorio zemlju transnacionalnim kapitalističkim kompanijama. BDP nakon 1991. nije bitno porastao a više od 70 posto stanovništva živjelo je u krajnjem siromaštvu. Hrvatska već ima mnoge simptome bolesti koje su poharale ove zemlje. I dok će si neki ljudi, bez obzira na to što uviđaju da “stegnite remen” politika dugoročno ne vodi ekonomskom poboljšanju, kako sam napisala na početku, iz očaja možda dozvoliti da povjeruju tobože brižnom licu MMF-a i lešinarima koji stoje iza njih, treba imati na umu upravo to- lešinari nisu tu da pomognu. Nije ni država; ona će raditi po diktatu kao što je to i dosad činila. Što onda činiti s ovim saznanjima? Povesti se za primjerom Grčke i Španjolske. To je najefikasniji put do promjene.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: