Partije levice u Francuskoj: Ko reprezentuje radničku klasu?

1

”U okviru ove izborne kampanje javna pozivanja na «radnike» i šire na «radničkne mase» ili još «na svijet rada» su sve češća. Nevidljiv u normalno vrijeme svijet rada iznenada stiče medijsku izloženost, i to dvostruku, zbog socijalne aktualnosti sve češćeg zatvaranja fabrika i zbog strategija izborne mobilizacije. Ovakve situacije još nije bilo jer su u predhodnoj izbornoj kampanji projektori bili ustremljeni na «popularne četvrti». Više od fabrika, predgrađa su 2007 godine simbolizirala svođenje računa «sa socijalnim problemima» kandidata. Godune 2012 kriza radnih mjesta u industriji i radnička borba postavile su fabriku u centar izborne debate. Rezultat toga je da je lov na glasove radnika otvorio virulentne političke konfrontacije, a posjete fabrikama sada su postale obavezna stanica za kandidate. Izborna borba oko ove grupe je tim žešća, jer radnike najviše karakterizira odustajanje od glasanja i zato oni predstavljaju za partije rezervu novih glasača koju treba primamiti i učiniti vjernom.”

 

piše Julian Mischi

Taj povratak na javnu scenu radničkog lika događa se ipak u razdoblju u kojem je dominirao drugačiji sociološki i politički govor, i on je postigao da se od 1980-ih nadalje zakopa taj dio društva, kao materijalni trag prohujale industrijske epohe. «Post-industrijsko društvo» i «srednje klase» su pojmovi koji, lansirani sa ekrana,  prikrivaju klasnu podjelu društva i postojanje ljudi kojima su namijenjeni poslovi u proizvodnji, repetitivni i nezahvalni. I doista, prema zadnjem popisu INSE iz 2008  radnici predstavljaju otprilike jednu četvrtinu aktivnog stanovništva zemlje, odnosno jedan od trojice ljudi, koji su zaposleni, je radnik. Treba istaknuti da ti radnici sve više dijele iste uvjete života i rada kao i druge socijalne grupacije, koje su u usponu, kao službenici, uglavnom žene, koje se isto tako bave opslužujućim poslovima, najviše u trgovini i u administraciji. Ukupno, zaposleni u industriji i u uslužnim djelatnostima podnose svakidašnje pritiske u svom porodičnom i profesionalnom životiu, a tvore veliku skupinu «narodnih masa» ili klasa, koja dostiže opseg od 55% aktivnog stanovništva.

Brojni, ali nevidljivi

To su ustvari podređene društvene klase, jer radnika nema nigdje u dominirajućim javnim  predstavništvima, gdje mahom nailazimo na novinare, univerzitetske profesore, političare, stručnjake ili umjetnike, koji su svi daleko od ove socijalne sredine. Oni su od nje udaljeni zbog svojih socijalnih karakteristika (porodično porijeklo, profesija kojom se bave, stupanj obrazovanja, odnosno sveučilišne diplome), ali i zato što ne dolaze u dodir s radnicima. Radnici su  postali nevidljivi čak i u vlastitim očima, budući da je cjelokupno upravljanje radnom snagom za poslednjih trideset godina vrlo mnogo doprinijelo nestajanju klasne svijesti, koja je prije jasno obilježavala ovu skupinu stanovništva. Postavši «izvršioci» u poduzećima, gdje je riječ radnik izbačena iz klasifikacije rada, stavljeni u položaj konkurencije sa svojim kolegama u istoj radionici, u stalnom međusobnom natjecanju kako da dođu do boljeg položaja (radnici na određeno vrijeme vs stalno zaposleni), nagrađivani prilično različito (platne premije su individualizirane), podijeljeni u male radne jedinice u kojima sindikat teško pušta korijenje, lako je shvatiti zašto je radnička solidarnost i svijest o pripadnosti istoj društvenoj grupi  posljednjih godina prilično otupila.

Sociolog koji se bavi svijetom rada trebao bi se dakle razveseliti povratku, makar i samo za vrijeme trajanja izborne kampanje, radnika na istaknuto mjesto na medijskoj sceni. Ali njihovo prikazivanje u javnosti otkriva veliku društvenu i kulturnu dominaciju nad radničkom klasom: na javnim prostorima govori se o radncima, ali se samim radnicima uopće ne daje riječ. Radničke figure su mobilizirane od strane političara, koji su u najvećoj mjeri buržujskog porijekla, studenti najrazvikanijih učilišta, koji se trude da slušaju svijet i društvene sredine s kojima nemaju ništa zajedničkog. Njihov odnos sa svijetom radnika proizlazi iz izvještaja eksperata, koji su završili iste studije kao i oni ili su posjećivali fabrike u prisustvu medija. Čitava se politička scena  zgusnula oko vladajućih  klasa, a uvjeti političke igre uzrokuju da su radnici u neku ruku lišeni sredstava za vlastito predstavljanje kao i za obranu svojih društvenih interesa. Ovdje se otvara centralno pitanje političke sociologije: tko su ti glasnogovornici demokracije i kako vrednovati legitimitet onih koji govore u radničko ime? Jedno od glavnih skorašnjih dostignuća, osobito zbog smanjenja utjecaja Komunističke partije Francuske, jeste socijalni identitet onoga koji pretendira da brani radnike i koji tvrdi da poznaje njihove najdublje želje i aspiracije: to je postalo sekundarno pitanje, čak proizlazi da nije ni legitimno postavljati ga. Budući da porodično porijeklo i društveni položaj  onog koji je postao glasnogovornik radnika ostaje zastrt koprenom, na taj se način ojačava politička i društvena moć elita.

Govori se o radnicima i o njihovim aspiracijama. U redu. Ali tko o njima govori i u ime čega on izjavljuje da ih predstavlja? Inzistirajući na socijalnoj nejednakosti političkih predstavnika sociologija postavlja pitanje političkog uloga: zašto radnike treba poticati u okviru odvijanja izborne borbe za dolazak na vlast? Da li je to samo zato da bi oni glasali i izražavali mišljenje o borbi različitih frakcija vladajućih klasa, kako bi se ove domogle državne vlasti? Ili je to učešće u političkoj igri, čija je namjera da oni steknu pozicije moći i da  na taj način nastoje promijeniti svoje mjesto u društvenoj i političkoj podjeli rada? Izborno sučeljavanje pokazuje jako dobro gdje leži moć, i da se povrati izraz izišao iz mode, u kojoj se fazi nalazi klasna borba. Nad radnicima se vrši ne samo društvena nego i politička dominacija. Nije li ulog za njihovo sudjelovanje u izbornoj borbi ponovno postavljanje pitanja o razlogu njihovog izbacivanja sa političke scene?

Povratak u historiju Komunističke partije Francuske

Vratiti se na ukotvljenost koja je postojala u prošlosti Komunističke partije Francuske u masama  predstavlja sredstvo osvjetljavanja uslova mogućnosti radničkog angažmana na političkoj sceni. Komunički pokret bio je ustvari zamišljen kao poduzeće za mobilizaciju radnika koja ne bi bila isključivo izborna, već militantna mobilizacija aktivista, kojoj je cilj da dovede radnike na pozicije moći u na izborima izabranim institucijama.

Od godina 1930 d0 1970 riječi KP Francuske jako su se slušale u radničkoj sredini, odakle je ona crpila najveći izborni poticaj i najveći dio trupa vlastitih aktivista, ali isto tako svoje glavne rukovodioce. Radnici nisu bili ne samo u centru njezine retorike, oni su isto tako predstavljali suštinski dio radničkih predstavnika. Radnička legitimnost komunističkih vođa objašnjavala se ujedno vrednovanjem «radničke klase» (i njenih emblematskih figura: rudara i metalskih radnika), jer su i oni bili radničkog porijekla. Ne nastojeći samo da predstavljaju radničku klasu, niti da  govore samo u njezino ime, kadrovi KP Francuske radili su konstantno na promoviranju političkog osoblja radničkog porijekla. I termini mobilizacije bili su vrlo značajni, rukovodioci «Partije radničke klase» trudili su se da osvoje «radničke gradske uprave» i međusobno su čestitali jedni drugima zbog prisustva «radničkih deputata» na klupama Narodne skupštine.

Stvaranje borbene elite radničkog porijekla počivalo je na velikom radu na polju obrazovnog formiranja i stvaranja kadrova, koji je počinjao «iz baze» u industrijskim pokrajinama. Fabrike su za komuniste predstavljale glavni teren političke borbe. Njihova akcija u poduzećima sa stvaranjem komunističkih ćelija i sindikalnih sekcija imala je direktan produžetak u mjestima u kojima su radnički aktivisti nailazili na podršku putem svojeg sindikalnog prestiža, kako bi dobili većinu u gradskim upravama. Oni su tako mogli osporiti one, koji su izabrani na licu mjesta, ukoliko su ti bili regrutirani izvan svijeta rada, među elitama u kojima su se nalazili šefovi i gazde, članovi kadrovskog mehanizma poduzeća ili nezavisni profesionalci (trgovci, liječnici, apotekari, farmeri itd.). Oslanjajući se na KP Francuske i na CGT (sindikat- Generalnu Konfederaciju Rada) radnici su dolazili na vlast u gradskim upravama i tamo obarali moć i vlast vladajućih partija, koju su podnosili u poduzećima.

Formiranje borbene elite radničkog porijekla odvijalo se u sistemu obrazvnog formiranja (partijske škole) i kontrole (aktivisti su morali redovno odgovarati na biografska pitanja) nadahnutih sovjetskim modelom. To je dozvolilo radnicima uspon na odgovorna mjesta u partiji, stvaranje sindikalne mreže i mreže radničkih udruženja, kao i prisutnost partije u javnim institucijama (od gradskih vijećnica do Narodne skupštine). Ulazak u politički aparat i zadržavanje izbornog mandata bilo je strogo kontrolirano prema postojećim političkim kriterijima (prihvaćanje političke linije) i socijalnim (socijalno porijeklo). Organizacija je pribavljala kolektivno neophodna sredstva i vjera u sebe bila je djelimično u stanju nadomjestiti oskudnost kulturnih i ekonomskih sredstava onih koji su bili radničkog porijekla.

Na taj je način komunistički pokret pokušao dovesti u pitanje društvenu logiku, koja je isključivala  radničku klasu i narodne mase sa političke scene. Ali, ako se detaljno pogleda, ta promocija borbenih kadrova odnosila se prije svega na izvjesne dijelove radničkog svijeta i to na one najstabiliziranije. Žene, nisko kvalificirani i slabo plaćeni radnici, najamna radna snaga na selu i još uz to imigranti često su ostajali u sjeni muškog lika radnika, francuske narodnosti, visoko kvalificiranog i porijeklom iz urbane sredine, zaposlenog u velikoj fabrici. «Partija radničke klase» bila je dakle daleko od toga da prikaže svu različitost radnog svijeta i narodnih masa. Prvenstveno je stvaranje hijerarhiziranog aparata, dobro potkoženog, izazvalo progresivno udaljavanje kadrova od svakidašnjice radničke sredine. «Radnički rukovodioci» naročito u nacionalnim organima i tijelima, bili su tamo permanentno i tako su postali politički profesionalci. Socijalne nejednakosti koje leže u strukturi samog stupanja na političku scenu našle su se na taj načini i u srcu same KP Francuske sa relativnim udaljanjem nacionalnih rukovodilaca u odnosu na skupine naroda u čije su ime ovi uzimali riječ. Ali su ti glasnogovornici bar bili proizišli iz svijeta radnika, u kojem su započeli i poveli svoje prve borbe, naročito u sindikalnim redovima.

Promocija aktivista i izabranih predstavnika radničkog porijekla u okviru komunističkog pokreta predstavlja također značajnu i dotad nepoznatu pojavu, jer su radnici najčešće isključeni sa političke scene u korist vladajućih klasa. Ta se promocija tumači političkim voluntarizmom, organizacionom strategijom i ideološkim orijentacijama, ali ona odgovara također jednom osobitom stanju strukturiranosti radničke klase. Uzlet KP Francuske između dva rata i njeno zadržavanje utjecaja na važnim razinama društva sve do kraja 1970 –ih godina upisuje se u period porasta jedinstva radničke klase koncentrirane oko grupe visokokvalificiranih metalskih radnika.

Razradničenje KPF 

Komunistička partija Francuske gubi svoj izborni utjecaj istovremeno kad i svoju ukotvljenost u radničkoj sredini i narodnim masama nakon 1970-ih godina. Opadanje komunističke struje  i marginalizacija radničkih politika, do koje ona dovodi, objašnjava sa u prvom redu promjenama do kojih je došlo u životu i položaju radnika. Prekarizacija posla u radničkim zanimanjima i masovna otpuštanja te pojava tajne nezaposlenosti izazivaju krutost socijalne borbe i dovode u nepovoljan položaj transmisiju klasne kulture. Značajna prestrukturiranja u velikim industrijskim kompleksima povećala su krhkost tradicionalne figure radnika (sastavljača dijelova, montera, limara), koji su ulijevali živost mreži CGT (Generalnoj Konfederaciji Rada) i KP Francuske. Odsada radnici sve više rade u situaciji izoliranosti odnosno zapošljavaju se sve više u tercijarnom sektoru (vozači, radnici na održavanju mašina, skladištari).

Kontekst društvene fragmentacije svijeta rada odigrao je, jasno, značajnu ulogu u razlikama, koje se javljaju u klasama bliskim narodu, u odnosu na KP Francuske. Ali to je i rezultat i političke strategije, koja malo po malo napušta  militantne radnike i aktiviste KP u korist «novih društvenih slojeva» tj. u korist inžinjera, tehničkih lica i važnijih kadrova. Odgovorni drugovi iz Komunističke partije Francuske, došli iz departmana krajem 1970-ih godina, još uvijek su često radničkog porijekla, ali su sve manje i manje radili u tvornicama i vrlo su lako bili uvršteni i one kadrove, koji se biraju za stalno. Broj tih stalno izabranih raste kroz sve 1970-e godine,  da bi se krajem decenije popeo na hiljadu. Naročito raste broj «stalno izabranih» i onih koje plaćaju lokalne zajednice kao predstavnike KP Francuske. Odnos sa radničkom populacijom vodi se preko upravljačkih kadrova, to su ili birani predstavnici ili partijski funkcioneri, a sve manje radnički aktivisti. Zadržavanje gradskih općina u rukama komunista postaje glavni ulog borbe, a posjedovanje školskih diploma ili «kompetencija u upravljanju» malo po malo pretvara se u adut za borbenu aktivnost u Komunističkoj partiji Francuske i za uspon u njenoj unutarnjoj hijerarhiji.

Radnike sve manje i manje predstavlja mreža borbenih radnika i aktivista; oni više nisu središnji element, kojem se obraća KP Francuske. Krajem 1970-ih godina za vrijeme kampanje «Bilježnica bijede» KP Francuske želi se predstaviti kao glasnogovornik «siromašnih». Nju vode trajno birani predstavnici, koji su veoma udaljeni od svijeta industrijske proizvodnje, a njihov govor napušta termin «radnička klasa» i lako se može naći u raskoraku sa radnicima, koji se više ne prepoznaju u toj slici podcijenjenosti, koja im se odašilje. Okrečući se prema «isključenima»,  komunisti postaju glasnogovornici društvenih kategorija, koje treba pomagati, a ne više, kako se radilo s radnicima, mobilizirati za borbu, kako bi i oni dobili mjesto u podijeli političke moći odnosno u vlasti.

Napuštanje klasne retorike i podcijenjivanje radničkog identiteta dostižu vlastiti vrhunac 1990 sa «komunizmom promjene» Roberta Hue. «Promjena» se sastoji u slici partije, koja će «odražavati društvo» i okupljati «ljude». Daleko od toga da bude klasna partrija, odnosno partija radničke klase, KP Francuske postaje jednostavno predstavnikom različitosti u društvu i to na štetu svoje sociološke specifičnosti predstavljanja radnika i davanja prednosti borbi protiv kapitalističke eksploatacije. Uzroke strmoglavog pada na izborima i udaljavanje u političkim borbama radnika od Komunističke partije Francuske (i od ljevice općenito) tokom zadnjih trideset godina zacijelo treba tražiti u društvenim promjenama, koje su pogodile radničke odnosno narodne slojeve, ali njihovo udaljavanje uzrokovano je logikom strateških i ideoloških izbora kadrova same  partijske organizacije.

Političko isključivanje narodnih masa

Unutarnji preobražaj KP Francuske istovremeno je utjecao na zbijanje redova na političkoj sceni oko buržoaskih frakcija društva. Taj tip organizacione promjene imao je izvjestan utjecaj na mogućnosti vođenja računa o interesima radnih masa. Napuštajući svoje oslanjanje na svijet radnika i na radničku borbu Komunistička partija Francuske prepustila je to mjesto političkim konstrukcijama, koje su joj ustvari konkurencija u predstavljanju narodnih masa, a to je mjesto ostavila u prvom redu onima, koji potječu iz vladajućih klasa. Razaranjem uvjeta organiziranog učešća radnika u političkom životu pojačava se sposobnost ostalih socijalnih grupacija te svih onih, koji se bore na političkoj sceni, a koji su udaljeni od radničke klase i daje im se mogućnost, da govore u njeno ime.  Bez ikakvog  uporišta u radničkim četvrtima i u fabrikama Nacionalni Front (FN) može ipak na primjer da se pojavi na političkoj sceni tobože kao «partija radnika». Godine 2007 se sa izvjesnim se uspjehom Nicolas Sarkozy uspijevao predstavljati kao glasnogovornik «Francuske, koja radi».

Od 2012 godine Jean-Luc Mélenchon , bivši socijalistički ministar i sadašnji šef Partije levice zajednički je kandidat Lijevog fronta, čiji je dio i Komunistička partija Francuske. Kao 1965 i 1974 sa Françoisom Mitterrandom i nakon poraza 2007 (manje od 2% glasova za Marie-Georges Buffet) KP Francuske podržava jednog nekomunistu na predsjedničkim izborima. Čudnovato je da je pod utjecajem Jean-Luc Mélenchona i njegovih prijatelja, koji svi potječu s ljevice Socijalističke partije, komunistička izborna kampanja ponovo pronašla svoje ideološke boje «Partije radničke klase». (Ponovno) osvajanje radničkog izbornog tijela integrirano je ustvari u govor, koji se poziva na «klasnu borbu» te na suprotnosti u interesima «kapitala» i «rada». Zahvaljujući podršci sindikata teren u fabrikama dobio je na vrijednosti kao mjesto izborne borbe i sukoba kultura upravo sa Nacionalnim Frontom.

S tim u vezi treba naglasiti da Marine Le Pen ostaje pred vratima fabrika; nju tamo ne puštaju, jer nema strukturiranih veza sa svijetom radnika i njeno prisustvo nije legitimizirano u postojećim radničkim organizacijama. Ona nailazi na podršku naročito kod zanatlija i u malim poduzećima, tamo gdje su namještenici u vrlo bliskom dodiru i u ličnoj zavisnosti od gazde i gdje je prisustvo sindikata gotovo nepostojeće. Radnici velikih poduzeća, u kojima je razvijena tradicija borbe daleko manje su joj skloni. Nekoliko slučajeva sindikalista, koji su dobili veliku medijsku pažnju, otvoreno na strani Nacionalnog Fronta, ne treba da izazovu uvjerenje kako postoji sindikalna baza pripadnika Nacionalnog Fronta u fabrikama. Upravo suprotno, istraživanja i studiji na terenu jasno pokazuju da bliskost sa sindikatima (naročito sa CGT ili SUD /jug/, ali vrijedi i za ostale sindikalne organizacije) ide u korak sa distancom od Nacionalnog Fronta i vrijednostima koje on proklamira. Bilo bi dakle pogrešno smatrati da je Nacionalni Front zauzeo mjesto koje je ranije imala Komunistička partija Francuske na radničkom terenu. Nacionalni Front nema vlastite mreže u industrijskoj sredini, on nema ni škola, koje bi formirale njegove aktiviste koji bi poticali iz radničkog svijeta. Nacionalni Front čine živahnom organizacijom samostalni profesionalci (slobodne profesije, trgovci, zanatlije) i kod svake najave izbonog prebrojavanja on ima prilično teškoća u pronalaženju kandidata u radničkim regionima i onda kad dobija vrlo mnogo glasova.

Protivljenje Nacionalnom Frontu na terenu socijalne borbe i za interese radnika je osa oko koje se vrti izborna kampanja Lijevog fronta. A pored iznimnog dinamizma ove izborne kampanje, koja ponovo mobilizira komuniste i nekadašnje komuniste, ipak ulog u igri za Komunističku partiju Francuske ostaje izborna mobilizacija narodnih slojeva i sociološka obnova njezinih struktura. Između zaslužnih komunističkih vođa, koji su često sve stariji i stariji i njihovih tehničkih kadrova (izabranih suradnika i teritorijalnih funkcionera itd.), koje mjesto zauzimaju radnici? I koje mjesto jednostavno imaju njeni aktivisti i militantni kadrovi?

Došavši do te točke važno je naglasiti da je Philippe Poutou iz Nove Antikapitalističke Partije (NPA) jedini radnik u cijeloj skupini kandidata za predsjedničke izbore. On je mehaničar i aktivist CGT u tvornici Ford u Blanquefort-u (departman Gironde) i njegov se glas slabo čuje. U svojoj knjizi provokativnog naslova (Jedan radnik, da bi im zapušili gubicu) on potanko opisuje «društveni prezir» kojim je bio popraćen njegov ulazak u izbornu kampanju. On objašnjava da u tome otkriva «oligarhiju profesionalaca u politici, koja je korespondentna klasi onih što dominiraju u političkim institucijama». Biti radnik vezan za proizvodnju, a ne biti politički profesionalac, kako je to postao Olivier Besancenot, glasnogovornik Nove Antikapitalističke Partije, predstavlja istinski hendikep. Ali ako glas kandidata NPA malo šta donosi, to je stoga što on ne uživa podršku pravilno organiziranih i njemu sklonih glasova kolektiva. Aktivistička mreža NPA je slaba i nedovoljno strukturirana, naročito je slaba u radničkoj sredini, jer Besancenot regrutira svoje pristaše među socijalnim kategorijama koje posjeduju više i visoko obrazovanje, dakle u srcu sitne buržoazije, koja djeluje na kulturnom planu  (među nastavnicima, socijalni radnicima, namještenicima u sektoru javnih usluga) i  upravo oni čine borbenu elitu pokreta.

Unutar političkih partija i tipova ideološke orijentacije organizaciono funkcioniranje i socijalna struktura su međusobno izmiješane. Ta međusobna povezanost ideja, struktura i ljudi sili na zajedničke oblike osporavanja političkog i društvenog poretka. Sudjelovati u izbornoj igri u tom slučaju podrazumijeva borbu protiv društvenih snaga koje dovode do isključivanja radnih masa sa političke scene.

izvor: http://www.mediapart.fr

Julian Mischi  je sociolog na odsjeku društvenih nauka INRA Julisan Mischi je, kako je poznato autor napisa Služiti radničkoj klasi (Sevir la classe ouvrère)i (Sociabilités militantes au PCF) -Angažirana socijalnost PCF(Komunističke partije Francuske). Presse universitaires iz Rennesa 2010.

About these ads

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: