O društveno poželjnom analitičaru: Narodnjački kriticizam

6

”Šta se danas u okvirima medijskog prostora od jednog društveno poželjnog analitičara traži i šta je zapravo to što on kao društveno poželjan analitičar (premda njegova kritika ima veoma malo ili nema nikakve veze sa analizom) može ponuditi široj javnosti na uvid? Šta se od njega kao korektiva postojećeg političkog establišmenta (premda je pojam političkog u granicama postojećih parlamentarnih politika skoro nerelevantan) traži i kakve su njegove korekcije? Traži se ni manje ni više nego isto ono što se zahtjeva i od „političara“; politička korektnost, odusustvo ideologiziranosti, moralistička renesansa. Sve to a i više od toga društveno poželjan „analitičar“zbunjenoj javnosti prezentira o obliku svoje kritike. On izgara u svojoj misiji te ga upravo to izgaranje čini društveno poželjnim analitičarom, uvijek spremnim, skoro nimalo odsutnim. Pa ipak vidjet ćemo da je društveno poželjan „ analitičar“ ništa drugo do korektiv manjkavosti političkog ništavila to jeste legitimirajuće sredstavo tranzicijskog spisateljskog mediokritetstva. Kao takav, društveno poželjan „ analitičar“ najpozvaniji je element da odgovori na broja politička pitanja, zbog toga što sve dovodi u pitanje osim vlastite percepcije oko načina na koji pitanje postavlja. Spreman je ukazati na alternativu sve do kada se ta alternativa kreće u orbiti po njemu propisanih granica alternativnosti. U protivnom tvrdi da alternative naprosto nema.”

piše Nihad Hebibović

Nadasve je i cijenjen. Cijene ga od reda svi. I oni što imaju dubokog razloga za to, oni što im je cijenjenje u opisu radnog mjesta i naposljetku poštuju ga i mase obespravljenih, onih što na svaku grubo upućenu riječ „političaru“ od strane „analitičara“ konstatiraju poštenje kod ovog drugog. Cijene ga dakle i u parlamentu i na televiziji ali i na tržnici.

Prvima društveno poželjan „analitičar“ obavlja dobar dio posla jer njegova kritika legitimira njihove postupke, na način tako što „ analitičar“ obično kritizira posljedice a ne uzroke aktualne političke datosti. On nastoji popraviti vladajućeg, time što će prostom pokazati na davno zaboravljenog političkog doajena, koji bi mogao uskrsnuti ukoliko se ovaj kao vlastodržac ne popravi. Kada duštveno poželjan „analitičar“ kritizira političku kriminaliziranost on nikada ne dovodi u pitanje porijeklo ozakonjenog kriminala. Umjesto toga „analitičar“ uporno cvili pozivajući se na slovo zakona.

Drugima svojom kritikom analitičar izlazi u susret, od čega ipak obje strane crpe materijalne ali i mnoge druge koristi. Tada „analitičar“ popunjava redakcijske šupljine, ispunjava radno vrijeme medijskih urednika, jednom riječju uzurpira jedan dio medijskog prostora ne puštajući nikog ispred sebe. Katkad služi kao ispomoć a katkad kao pomoć u borbi protiv konkurenta na medijskom tržištu.

Trećima „analitičar“ simbolizira glas razuma. Iluzorno sunce koje se probija kroz tamu dnevne politike, iako ono samo baca zrake politikanstva te u glavama običnih ljudi stvara veće konfuzije i pogubnije zablude nego što to čini iti jedan od političara.

U društvu sveopće razočaranosti političarima, kao predstavnicima „volje naroda“, koja se u svijetu političke korektnosti jedino putem parlamentarizma i izbora može izraziti, analitičarova narodnjačka kritika premda nema nikakvog realnog uporišta u narodu, osim kolokvijalne saglasnosti po općim pitanjima, ipak simbolizira dušebrižnički protest u ime naroda kao apstraktne kategorije upućen omrznutoj figurini političara.

Analitičar sada ne nastupa kao reprezent nacionalnog interesa nego kao narodni tribun ili prosto rečeno glas razuma. Uzrok profiliranja narodnjačke kritike kod „analitičara“ je njegova duboka ubjeđenost u smrt svih ideologija a samim time i one nacionalističke koja je u društvu tranzicijske multikulturalizacije i evropejističke tolerancije također sada označena mrtvom, i kao takva danas eventualno može biti samo recidivom ekstremizma i šovinizma.

Ideologija tog klasično desničarskog tipa koja je harala medijima i širila se kao kuga među naučnim krugovima tokom devdesetih godina, kao godina buržoaske kontrarevolucije i godina restauracije parlamentarne a posebice vlasničke demokratije, sada u javnom diskursu leži na imaginarnom groblju ideologija tačno iza socijalističke koja je ranije proglašena mrtvom kao i njen diskurs. U današnjoj Bosni i Hercegovini jedva da se na prste jedne ruke mogu prebrojati „analitičari“ starog nacionalističkog kova, a da ti isti „analitičari“ slove kao protivnci multikulturalizma i evropskih tendencija naših „politika“. Pa ipak to nikako ne znači da nacionalističkih analitičara uopće nema jer ispod mantija narodnjačkih odnosno nadideoloških kritičara kriju se najcrnji desničarski mračnjaci baš kao što su se svojevremeno u Savezu komunista taložili razni očevi nacija. Pa ipak tipični nacionalistički diskurs kojeg sada eventaulno još koriste nacionalistički marginalci asimilirao je u neoliberalno narodnjaštvo čiju ideološku osnovu više ne čine tipični nacionalistički narativi, nacije i  etnije, nacionalističke homogenizacije i etničkog teritorija nego njegovu osnovu tvori agresivna „politika“ kulture i identiteta. Pobornici kulturnjačkih i identitetskih narativa iz svojih „analitičkih“  objektiva ne samo da isključuju socijalistički diskurs kao lijevi ekstrem, oni isključuju i onaj klasično nacionalistički kao desni ekstrem, jer je on kao takav sada netolerantan i sasvim nespojiv sa obrascom navodne evropske kulture. Narodnjački kritičar, nesvjesni tutor neoliberalizma ne gravitira nužno desnom centru, on je često i lijevi liberal pa čak i titoist koji se zaklinje u multietničko društvo.

Društveno poželjan „analitičar“ (narodnjački kritičar) je u prvom redu politički nepismen iz čega proizilazi upitnost njegove pozicije analitičara, međutim upravno ta politička nepismenost, obitavanje u predpolitičkom dobu jedna je od glavnih referenci koja mu garantira status poznatog; kolumniste ili pozvnog tv komentatora, učesnika televizijskih debata, od kojeg se očekuje prezentacija trezvenog stava bilo po pitanju eskalacije političkog kaosa u državili ili po pitanju običnih dnevno političkih pikanterija, društvenih događanja i slično tome. No kao uvijek pripravnom popravljaču političkih nedočašća a samim time i političara u posljednje vrijeme, a što je rezultat zaoštravanja klasnih suprotnosti u svijetu, narodnjačkom kritičaru pred oči iskače nova ali još uvijek iz njegove vizure neprihvaćena forma društvenog odnosa, ideologija tzv neoliberalnog kapitalizma. Narodnjački je kritičar tek tu i tamo naučuo da postoje ozbiljne indicije da se radi o još jednoj ideologiji. Kao vječiti borac protiv svih ideologija a napose ideologema, narodnjački kritičar odlučan je u svojoj namjeri da tu za njega još uvijek novu ideologiju podvrgne svome kritičkom sudu te je kao ideologiju uopće diskvalificira to jeste proglasi za ljutog neprijatelja. Prije ili kasnije on će osuti paljbu po neoliberalizmu više u želji da dotuče još jednu ideologiju (jer takav red nalaže njegov esnaf)  koje je nesvjeni zagovornik nego u želji da se politički problemi na analitički način analiziraju u kontekstu borbe politika i političkih ideologija. Za nešto poput toga društveno poželjan „analitičar“ (narodnjački kritičar)  bi se ipak trebao pozabaviti analizom, što bi za posljedicu moralo imati odricanje povlaštenog statusa narodnog tribuna odnosno preplaćenog kroničara društvenih zbivanja koji govori i piše poput srednjovjekovnog kroničara za kojeg još uvijek ne postoji niti nacija niti klasa. U njegovom kroničarskom opusu još uvijek političari egzistiraju kao vlastelini a narod kao obična svijetina.

Da je narodnjački kriticizam dominantan oblik društevene kritike potvrđuje i način na koji se političkoj eliti plasira kritika. Narodnjačka kritika obiluje tužbalicama na račun političarove eklatantne nesavjesnosti i korupmiranosti pred slovom zakona, pokorama zbog rođačkih (u kontekstu feudalizma plemićkih) veza, medijskih klanova (bratovština), obiluje također i sitnim pošalicama koje svoj vrhunac doživljavaju nakon svakog intrigantnijeg političkog skandala ili sasvim običnog sastanka (velmoža) političara. Ako bi sad navodili paradigmatski primjer jednog takvog narodnjačkog kriticizma onda nikako ne možemo ne primjetiti golemi trud koji ulaže jedan od trenutno najpoznatijih interpretatora viceva o Muji i Sulji (Boris Dežulović i feralovština) u kojima se pomenuti dvojac gorko sprda sa oblasnim „feudalnim gospodarima“ pričinjavajući narodu goleme radosti i zadovoljstva. Katkad kritičaru narodnjačkog tipa bude priprijećeno, na što se automatski u njegovu odbranu digne čitava kasta narodnjaka, no nikada njihova kritka ne izazove rasrđenost vladajućih kao što su paniku znala (pozovimo se na mračno doba Osmanlija) izazvati socijalrevolucionarna pisanja šejha Bedredina na Porti. Ono što je karakteristično za narodnjačke kritičare koji su uzgred rečeno čaršijski izdanak, jeste njihova sposobnost da poput sitnih feudalaca među sirotinjom izazovu trvenja. Narodnjačka kritika nikada ne dovodi u pitanje proizvodne odnose koji vladaju  carstvu njihove gluposti. Oni tu ipak samo da budu svjedoci vremena kao neutralni entiteti.

Sa druge strane zanimljiva je percepcija naroda odnosno svijetine u očima narodnjačkih kritičara. S obzirom da takav kritičar još uvijek živi u svijetu u kojem ne postoji borba klasa on je kao takav pun zgražavanja nad običnom svijetinom. Nedavno je jedan o viđenijih čaršijskih kroničara sa gnušanjem opisivao poteze svijetine koja se obveselila sniježnim padavanima  (Emir Imamović, ”Idioti na snijegu i internetu”) pa je stala zbijati kojekakve ludorije. Ljutito je pisao narodnjački kritičar idiotizirajući običan svijet, kao da nikad nije ni čitao Mula Mustafa Bašeskiju koji na jedan lijep književnički način opisuje zgodne i nezgode u čaršiji prilikom sličnih onovremenih događanja, pri čemu mu ne pada na pamet napisati iti jednu ružnu riječ za  tadašnje djevojke i viđenije ljude koji su našli za shodno klizati se sokacima u večernjim satima, što je priznati se mora obična dječija igrarija. Međutim ne treba činiti nepravde pa sve srednjovjekovne kroničare porediti sa njihovim nastavljačima iz dvadeset i prvog vijeka. Ipak za ove druge pljuvanje po svijetini je legitiman filozofski stav i uproks tome što se u pisanijama redovno poziva na „jadni“ narod.

Kada narodnjački kriticizam bilježi situaciju u kojoj se nalazi svijetina nipošto ne uzima kao moguće ni to da su ona prava svijetine što ih sada nemilice gubi rezultat neke njihove ranije borbe u kojoj su ta prava izborena. Ne, narodnjački kritičar snažno vjeruje u samo jedno; ta prava su iznad svega svijetini data, nipošto izborena. Od Kulina bana preko Tita pa sve današnjih dana svijetina se nizašto izborila nije, čak šta više sve što posjeduje to joj je dato zahvaljući milosti ovog ili onog vladara, ovog ili onog sistema. Zbog toga uopće nije nikakvo čudo što se danas pišu panegerici o vlasteli koja je prodavala roblje po dubrovačkim skelama, ili panegerici o Titu, kao da je Tito milošću svojom porodio socijalističku revoluciju i kratkotrajnu jugoslovensku državu blagostanja a ne upravo ono „dubrovačko“ i ino roblje. U svemu tome a što može isčitati iz pisanja narodnjačkih kritičara nema nikakve zasluge svijetine, niti bilo kakve  njihove praktične djelatnosti. Otuda uopće ne čudi opčinjenost stećkologijom i kulturnim obilježjima srednjeg vijeka koji za narodnjačkog kritičara čine temelj kulture i identiteta. Uostalom kako bi i čudilo kada današnji društveno poželjan analitičar (kroničar) i njegovo predpolitičko stanje kritičke svijesti još uvijek u teorijskom smislu nije doživjelo niti Francusku buržoasku revoluciju.

About these ads

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: