Levica: Historija jedne političke uzrečice

6

Da li je moguće promijeniti svijet? Klasificirati nekog poslanika ili niz mjera «na lijevo» ne ide samo od sebe. Ta kategorija ima svoju povijest i njen smisao permanentno definiraju političke borbe.

 

piše Laurent Bertelli

Šta znači biti «na ljevici»? Pitanje se može učiniti naivnim s obzirom da ta uzrečica danas strukturira  identitete političkih organizacija («parlamentarna ljevica», «ljevičarsko gradsko vijeće») i individualne vrijednosti («intelektualac ljevice» i «ljudi ljevice»). Ipak, podjela na ljevicu i desnicu nije ni prirodna, ni nepomjerljiva, pa čak ni neophodna.

U XVIII stoljeću u Francuskoj između aristokracije, koja je vlasnik zemlje i koja ima političku moć, te trgovačke buržoazije, koja je svedena na ulogu novčara, postoji vrlo dubok jaz. Monopol u glasovima, što ga ova poslednja zadobija nakon Francuske revolucije mobilizirat će protiv tog velikog jaza republikance tokom XIX stoljeća i oni će proširiti pravo glasa. Društvenom autoritetu velikaša pridošlice republikanci suprotstavljaju kolektivni oblik organizacije, partiju. Na dijeljenje novaca, jela i pića, kojim je bilo bilo praćeno biranje, odgovaraju izradom programa i vrednovanjem ideologije. Malo po malo ta su pravila igre nametnuta svima.

Ali ona nisu dovoljna da se izdvoji lijevi «identitet». Historija je vrlo bogata pomacima na političkoj šahovskoj ploči. Skorojevići na vlasti – republikanci «oportunisti» – meta su gromova i strijela «nepopustljivih», kao i radikala. Zatim i ovi posljednji postaju njihovom metom, nakon što je Georges Clemenceau, kao ministar unutarnjih poslova, ugušio štrajkove 1906. «Jučerašnji kritičar – kazat će za njega Jean Jaurès 1906, našavši se pred ništavilom koncepcija budućnosti postao je neminovno pristalica pokreta ozlojeđenih, koji je u praksi značio širokogrudnu primjenu vojske i policije.» Sa svoje strane Francuska sekcija Radničke Internacionale (SFIO – prethodnica današnje Parti socialiste) podnosit će napade komuniista do te mjere da će se na kongresu u Toursu 1920 raspasti. Borba za definiciju ljevice permanentno ponovo oblikuje vrijednosti, na koje se ova može pozivati: afera Dreyfus na primjer smjesta priječi nacionalistima i antisemitima – od kojih su neki ipak pripadali Savezu Socijalista u poslaničkom domu Parlamenta – da za sebe kažu da su na ljevici.

Ako se više radi o poziciji, koja se odnosi na političku igru, nego o čvrsto fiksiranom identitetu, zašto govoriti o «partiji ljevice»? Zajedničko je svim političkim formacijama, što se pozivaju na ovu uzrečicu, da su se pojavile u periodu industrijske revolucije i parlamentarizacije političkih režima. Polet industrije postavlja na nov način pitanje podijele bogatstava proizašlih iz proizvodnje (dodatna vrijednost) ili na drugi način rečeno odnos rada i kapitala. Ljevica odlučno staje na stranu radnika (naročito zaposlenih u tvornicama) otuda imena partija, koje tada nastaju: Radnička partija Ujedinjenog kraljevstva (i u njegovim kolonijama); Socijalistička partija radnika Španije (PSOE), Radnička socijalistička partija (Sozialistische Arbeiter partei, predak Socijaldemokratske partije) u Njemačkoj; Talijanska radnička partija itd.

Ciljevi, kojima se teži idu u tom smjeru, iako ima nacionalnih varijanti (u funkciji naravno intenziteta antiklerikalne borbe). «Pravilnik» napisan januara 1905 najavljuje da je SFIO «klasna partija, čiji je cilj podruštveniti sredstva proizvodnje i razmjene, a to znači  preobrazti kapitalističko društvo u kolektivističko socijalističko ili komunističko, posredstvom ekonomske i političke organizacije proletarijata.» Britanski Labour je u početku samo reprezentativni komitet radnika, koji treba plasirati zahtjeve sindikata u parlamentarnu arenu.

Strategija prema postojećeim političkim institucijama varira. Za najrevolucionarnije organizacije parlamentarni režimi predstavljaju posjednike i borba protiv njih mora biti bespoštedna. Za druge, oni mogu doprinijeti rješavanju socijalnih pitanja. Dolazak ljevičarskih pokreta na vlast pojačava ovu tenziju. Vlade proizišle iz ruske revolucije uzdrmale su vlasničke odnose i izdvojile iz njega prihod od plaćenog rada. One su stvorile ekonomiju koja je bila izvan tržišnih pravila i koja se pozivala na jednakost. Drugdje su reformistička iskustva nastojala smanjiti antagonizam između rada i kapitala manje nepravednom podjelom bogatstva. Tim se putem uputila većina socijaldemokracije. Pod organskim ili konjunkturnim pritiskom radničkog pokreta, pritiskom sindikata ili društvenim pritiscima, one su proširile zaštitu radnika (penzije, osiguranje u slučaju bolesti, plaćeni odmori) i uvodile redistributivne porezne reforme.

 

Pitanje regulacije vlasništva gotovo je sasvim  iščezlo iz projekata i programa

U času kad svi indikatori ukazuju na «neobično velik» udio profita u odnosu na zarade u najvećem dijelu razvijenih ekonomija, začuđujuće je da pitanje podjele bogatstva zauzima tako mali dio u razmišljanjima i projektima ljevice, a da je pitanje reguliranja vlasništva gotovo posve nestalo.

Nestanak komunističkog bloka je praktički uništio ideju o nekom drugom putu ekonomije osim one tržišne. Transformacije kapitalizma (financijarizacija, transnacionalizacija) i one plaćene radne snage također su zakomplicirale pitanje.

No i profesionalizacija političke aktivnosti odigrala je svoju ulogu. Na početku ova je, paradoksalno, predstavljala neophodan uslov demokratizacije. Živjeti za politiku bilo je jednostavno velikašima, jer su im njihovi prihodi osiguravali podmirenje životnih troškova. Nasuprot tome oni odskora došli morali su moći živjeti od politike. Malo po malo cilj se isprepleo sa sredstvima. Partijama su potrebni birači, kako bi funkcionirale, a biračima su potrebne partije, kako bi se bavili poslom za koji su specijalizirani. Vrlo rano taj se mehanizam profesionalizacije podvostručuje društvenom selekcijom. I kad nema društvenih politika voluntarističke promocije (kako je to činila Komunistička partija Francuske decenijama) oni najsiromašniji su isključeni sa istaknutih mjesta: u Francuskoj u Nacionalnoj skupštini samo 7% izabranih pripadaju skupini radnika, službenika i uslužnog osoblja, a oni u stvari čine više od 60% aktivnog stanovništva zemlje…

Političko je polje dakle isključilo sve one koji nisu profesionalci. Od aktivista se ne očekuje nikakva mobilizacija osim prilikom stvaranja izbornih listi. Što se tiče birača, oni prisustvuju političkim igrama koje im sve više izgledaju apstraktne i ezoteričke. Za vrijeme zadnjih socijalističkih unutarstranačkih predizbora, trebalo je imati priličnu dozu poznavanja odnosa da bi se shvatilo povezivanje Arnauda Montebourga sa Françoisom Hollandeom, koji se s istim nije ni u čemu slagao, dok je Benoît Hamon, koji se u svemu slagao s Montebourgom podržavao Martine Aubry, s kojom ga gotovo ništa nije vezivalo… Odricanje izborne ljubavi u sredinama narodnih slojeva možda također zavisi i od ovakvih stvari.

Sociolog Robert Michels, studirajući socijaldemokratsku partiju Njemačke početkom XX stoljeća već je tada konstatirao da će pobjeda partija ljevice imati prilično izgleda da bude svedena na moć političke oligarhije – vlast u funkciji vlastitih interesa – umjesto interesa naroda, koji ju je izabrao. On je ipak ublažio ovu pomalo gorku tvrdnju zaključkom: «Stalno novi optuživači podižu glas  protiv izdaje, koji, nakon cijele epohe slavnih borbi i vlasti bez počasti završe tako, da se sližu sa starom vladajućom klasom i ostavljaju mjesto novim osporavateljima, koji ih sa svoje strane napadaju u ime demokracije».

Le Monde diplomatique

 

About these ads

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: