Strukturne promene: Šta nam se dogodilo i šta činiti

11

”Prije nekog vremena je Massimo D’Alema (nekad lider Komunističke omladine, sad jedan od najmoćnijih ljudi iza kulisa PD – Partije demokrata prim. prev.) kazao – valjda da se ugleda na Amerikance – da su radnici i sindikati «konzervativni»…  Svakako nezgodna izjava, ali zrnce istine  u njoj postoji. Onaj ko ima mnogo, može si priuštiti luksuz da ponešto i izgubi: onaj ko nema gotovo ništa ima sakrosanktan strah da će izgubiti i to malo što još ima… Tako narodna mudrost tvrdi:  «Bilo je bolje, kad nam je bilo gore…», a smisao je svega da onaj koji je siromašan ne želi izgubiti i to malo što ima, pa se stoga čini «konzervativnim». U težim vremenima pozivali bi se na «revoluciju», ali tada su radnici imali da izgube samo vlastite lance, danas se boje da će izgubiti auto, frižider, plazma TV, stan kupljen na otplatu: to je previše stvari…. Onda, ukoliko je nevjerojatan neposredan, nasilan i traumatski lom s dosadašnjim stanjem stvari, pribjegava se reformama, postaje se «reformistom»…”

piše Aldemaro Cobtolni

Prvo je bila agrikultura. Onda je došlo zanatstvo sa svojim korporacijama. Zatim je  došla industrijska era, sve do velikih Corporations  (jer je sve što je jako veliko američko – bar zasad). Marx i Kapital pripadaju toj epohi i on nije mogao ni propovijedati ni poznavati ovu budućnost… I mi smo djeca ili unuci industrijske epohe; i zato smo vezani uz mit fabrike i radničke klase. Nismo ni opazili da  u međuvremenu vlasnici pare i parnog stroja nisu više (ili nisu samo) industrijalci, nego i bankari i financijski stručnjaci: mislim da se može kazati da je tržište kao Burza (vrijednosti kao nekoć) nešto što još preživljava. Roba – stvar mateijalna i teška – hardware  nije više nimalo rijetka i  zbog masovne proizvodnje i konzumizma (masovne potrošnje) koja iz toga proizlazi, daju sve više prostora apetititima onih koji to mogu, moneti koja je nevidlivija i samim tim manipulabilnija – software u ekonomiji. To je software u svakom smislu, jer samo s jednim «klikom» po tipkovnici computera moguće pomicati ogromne kapitale  iz jedne banke u drugu, s jednog kontinenta na drugi, uz nos svim mogućim kontrolama. Onaj ko to može to i čini, izbjegava svaki nadzor. Štaviše, kako apetit raste s jelom, izmišljaju se financijski proizvodi, sve više neopipljiva i sofisticirana roba, često prazne ljuske i prave pravcate zamke, koje kupac ne može  ni dotaći, a kupci na njih padaju, potaknuti nadom u velike zarade… I tako progutaju mamac ne bogateći sebe, nego financijske stručnjake. Jer, kako bilo da bilo, po ovom se globusu okreće ogromna masa novca, bilo da su legalni, mada proizvedeni viškom vrijednosti oduzetom od radnika, bilo  da su to zarade iz prihoda, koji neki stiču vlastitom priveligiranom pozicijom (kućevlasnici i svi drugi koji stiču prihod bez vlastitog truda, razni oblici renti, itd.), bilo da im je porijeklo ilegalnio (nećemo se upustiti u nabrajanje raznih kriminalnih aktivnosti… Sve te novce mora se ponovo investirati. Onda se oni sve manje investiraju u dionice (akcije) i obligacije poduzeća, ( koja mogu uvijek propasti kao Parmalat ili  Stnley) pa se sve više investira u obligacije izdavane od suverenih ustanova, što znači država, koje teže i rjeđe propadaju, iako se i to zna dogoditi (vidi: Argentina). Tako se već godinama govori o suverenim fondovima i suverenim dugovima, to jest o državnim obveznicama i državnim monetama (BOT, BTP,CCP …»boni di tesoro» itd.). Tko špekulira? Sigurno financijaši, koji raspolažu ogromnim masama likvidnog novca (ali i to je danas samo relativno istinito, jer, tko ima nosa, može prodavati ono što nema:  po x+1, kupujući istovremeno istu tu stvar na drugoj strani za cijenu x-1 –… dakle da uopće nije ustao sa stolice zaradio je 2 jednim udarcem: sofisticirani financijski instrumenti dozvoljavaju to i još mnogo štošta). Pored finacijskih spekulanata po profesiji postoje još i veliki legalni organizmi (treba se sjetiti samo cijele galaksije privatnih Investicionih fondova i Penzionih fondova iz američke i azijske galaksije), koji čine sve da bi na vlastinoj likvidnosti štoviše zaradili.

Kad jednom počne igra jednog igrača na svjetskoj šahovskoj ploči, jako ju je teško zaustaviti: država x treba tekući novac sa tržišta za vlastite potrebe (političke, ekonomske, itd.) i dobija likvidnu monetu izdajući obveznice: ukoliko ne uspije plasirati cijelu količinu na tržište, mora povećati kamatu, koja se dobija kupnjom obveznica, kako bi ove imale bolju prođu (a tako postupajući naravno povećava vlastiti dug) :mehanizam je očito perverzan.

Jer država mora dokazati urbi i orbi da je dostojna povjerenja investitora, primjenjujući izvjesne mjere. To u Italiji čini Monti. Onda će se (to je prvi cilj) investitori vratiti i manje se bojeći za vlastite investicije (u vrijednosnim papirima – titoli- ) država će moći sniziti kamatu svojih obveznica (a time će se smanjiti javni dug). Naravno, stanje je za zemlju kakva je Italija vrlo teško, jer se mora boriti na više frontova – u ovom času ona podnosi konkurenciju Kine, a tu su i druge «izlazeće» zemlje kao Brazil, Rusija i Indija… Danas je nemoguće ostati u vlastitom dvorištu, zaokupljen malecnim rivalitetima, dok se svijet mijenja ogromnom brzinom… Današnja je stvarnost vrlo raščlanjena i složena i nije njom uopće lako upravljati. Tim više su sve potrebniji oni što su je u stanju shvatiti….

Prije nekog vremena je Massimo D’Alema (nekad lider Komunističke omladine, sad jedan od najmoćnijih ljudi iza kulisa PD – Partije demokrata prim. prev.) kazao – valjda da se ugleda na Amerikance – da su radnici i sindikati «konzervativni»…  Svakako nezgodna izjava, ali zrnce istine  u njoj postoji. Onaj ko ima mnogo, može si priuštiti luksuz da ponešto i izgubi: onaj ko nema gotovo ništa ima sakrosanktan strah da će izgubiti i to malo što još ima… Tako narodna mudrost tvrdi:  «Bilo je bolje, kad nam je bilo gore...», a smisao je svega da onaj koji je siromašan ne želi izgubiti i to malo što ima, pa se stoga čini «konzervativnim». U težim vremenima pozivali bi se na «revoluciju», ali tada su radnici imali da izgube samo vlastite lance, danas se boje da će izgubiti auto, frižider, plazma TV, stan kupljen na otplatu: to je previše stvari…. Onda, ukoliko je nevjerojatan neposredan, nasilan i traumatski lom s dosadašnjim stanjem stvari, pribjegava se reformama, postaje se «reformistom»…

U svakom slučaju danas na Zapadu nije baš jasno u kojem pravcu i ti reformisti žele uputiti društvo, koje zamišljaju. Nema ni pojedinaca ni grupa (filozofa, sociologa, političara i ekonomista), koji bi jasno pokazivali put – i to u svom njegovom kompleksnom, organskom i sistemskom usmjerenju. Na to mjesto su se ubacile velike Corporations i vojni aparati velesila, u prvom redu SAD-a i njihovih evropskih pratilaca (čitaj NATO).

Nekoć se razvoj, pa dakle i  moć i ekonomska snaga neke nacije mjerila s dva faktora: proizvodnjom čelika i  kemijskom industrijom (anilinskih boja) – a u tome su prednjačile, Njemačka, Amerika i Velika Britanija. To je bilo nekad. Danas je – a bit će tako sve više – moć u tehnologijama  (software), ali ne samo on, već je moć u tehnologijama, kojima su potrebni mnogi i rijetki metali (lantanij, molibden, cezij, titanij, itd. Nikad niste čuli za njih? E pa naši su televizori  i mobilni telefoni kao i Ipad-i puni tih rijetkih i dragocijenih materijala). I naravno, u svjetu vlada trka za grabljenjem tih novih dobara: Afrika (Angola, Kongo, Južna Afrika, Nigerija…) su upravo škrinje pune tih dragocjenosti, pa se sad kupuju cijeli teritoriji (ne banalno kao nekad tereni) i njihovi diktatori, kako bi ih iskorištavali bez problema; postoji polemika između Rusije, SAD, Kanade i Norveške za podjelu interesnih zona i za istraživanja Arktike, jer izgleda da u njegovom podzemlju ima nafte. U svakom slučaju javljaju se neviđena bogatstva na neodredvidivim mjestima, koja su nekontrolirana i teško se mogu dovesti pod kontrolu i evo nas opet na finacijama i na finacijskim tržištima i na špekulacijama monetama i državama.

Onda preko monete kao robe (a ne kao sredstva posredovanja kod razmjene «roba») i pored trke za zaradom «čistih» financijaša, postaje jasan još jedan aspekt : otkud ti napadi na države i na Euro? I to naravno na one najslabije: Portugal, Irsku, Italiju, Grčku, Spaniju – PIGS!  Donedavno za jedan Euro trebalo je dati dolar i po, odnosno Euro je mogao nastupiti kao snažna moneta uz bok dolara u velikim međunarodnim transakcijama. Evropska Unija činilo se da nastupa kao dosta razvijena ekonomija, sa solidnom historijom i kulturom, s kojom se ne može lako manipulirati i sa izvjesnom (klasnom) sviješču, koju nije bilo lako ugasiti, dakle Evropa  je bila subjekt , koji nije bilo lako pokoriti ili uslovljavati, kao što se činilo s bilo kojim afričkim Balubom… To je dakle šahovska ploča na kojoj se danas  igra velika partija šaha, daleko veća od nas…

Kaže se da je staro pitanje: šta da se radi? Ili: tko bi i šta bi trebao raditi? U našim zapadnim demokracijama na to postoji odgovor. Partije. Ali na taj odgovor ponovo ruke padaju dole… Postojala je nekad Kršćanska demokracija – prilično velika interklasna partija, koja je s religijom i antikomunizmom držala zajedno i kućevlasnika milionara i državne bojare i siromašnog težaka iz Pulje ili iz Veneta. Pa potom Komunistička i Socijalistička partija, koje su bile prije svega partije klase (radničke) i na različite su načine bile inspirirane Marxovom mišlju i gledale su u realnom ili nerealnom socijalizmu, onom idealnom ili –idealiziranom – vlastitu inspiraciju i cilj. Zatim je oko njih bilo više malih partijica, proizvoda slučajnosti ili historije.

Danas je teško govoriti i o interklasizmu ili o klasi, jer su postojeće političke partije mješavina svega i svačega i ideja i kategorija ljudi, koje ranije niko i ništa ne bi moglo sastaviti…

Imamo i cijeli seriju pokreta, koji mogu biti znak vitalnosti civilnog društva, ali s druge strane su i znak slabosti i fragmentiranosti i partija i javnog mnjenja, jer njihov nastanak i snaga jednako je brz kao i nestanak s političke scene. …Nova bi se politička snaga trebala osloboditi ostataka prošlosti kompromitiranih u borbi oko vlasti i pozicija i sjedišta u parlamentu: kad bi iz partije krenule ideje i pokrete velikog zamaha, visokih ambicija i uspravnog i ispravnog držanja od onih koji ih pretstavljaju, s perspektivom većom od dvorišta ispod vlastitog balkona, tada bi se možda u društvu mogle probuditi one  silnice, ona energija  i naći one ličnosti, koje će znati i moći ponijeti na leđima teret, da ova zemlja ostane na površini i da ispliva iz poteškoća i to krupnih, koje ima sama i koje postoje u svjetskom kontekstu.

About these ads

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: