Desnica, ljevica (Evropa, arapska proljeća, Maroko…): prevaziđeni koncepti?

1

”Šta danas znači biti ljevičar? Zavisi. U Evropi znači braniti socijalne servise. U arapskom svijetu manifestirati protiv diktatura izlažući se veoma konkretnom riziku, da te vojska ubije. Ali «neprijatelj» je stalno isti. Barbarstvo divljeg liberizma… Za dostojan život smatram uvažavanje ljudskih prava, pristup tržištu rada, borbu protiv korupcije i borbu protiv svih mafija, koje se služe korupcijom, pravo na štrajk i tako dalje…Radi se ustvari o tome da se nauči živjeti zajedno. Za to je potrebno vremena, potrebno je znanje i upornost. Politička boja, pa čak i nepostojanje političke pripadnosti, nemaju značenja. Ključna točka danas je shvatiti, da svijetu prijeti barbarstvo liberizma i njegovog prirodnog saveznika, mafije. Zbog njega su se posvuda u svijetu mafije afirmirale. Mafijaški sistem stiče izvjesnu dozu univerzalnosti! To navodi neke komuniste (koji su se pokajali nakon 1956), da se proglašavaju borcima za ljudska prava. Desnica s prezirom govori o «ljudskopravašima», a često upotrebljava taj barbarski termin i kao uvredu. Baviti se pravima osobe kao takve smatra se ispraznim poslom i želi se insinuirati da se neko njim bavi zbog osjećaja krivnje, nakon poraza marksizma. Dok pišem ove redove na našoj planeti ljudi umiru zbog burzovnih bura. Nama više ne vladaju ideje, već cifre i špekulanti, koji mogu jednim pritiskom na dirku kompjutera uništiti neku zemlju, a neku drugu spasiti. Da li je Burza, koja je poludjela, na desnici ili na ljevici? To je kompas u rukama mladih, koji su izgubili svaki smisao za realnost i koji stalno plove po virtualnom i sposobni su da izazovu čak i svjetski bankrot, a zatim da uzmu dasku i da odu surfati na neku udaljenu plažu.”

 

piše Tahar ben Jelloun

Svako vrijeme ima sopstvene kriterije, kako bi definiralo vrijednosti, koje od nas čine ljude desnice ili ljevice. Ova dvostruka percepcija izložena je jako velikim promjenama. Postoje sredine u kojima te dvije vizije mogu doći u dodir: naročito mislim na uvažavanje ljudskih prava i na načela, koja su u bazi pravne države, na kojima su zasnovane nacionalne države. Postoje i uvijek će postojati nijanse i razlike u načinima njihovog primjenjivanja. Uopće uzevši ta se dva polja češće sukobljavaju, no što se to misli i protivni su jedan drugome u svemu. Ipak, zbog globalizacije i ekonomske recesije na planetarnoj skali, danas je ekonomija najdominantniji faktor. Ideologija je morala povjerovati u prvenstvo burze i tržišta i u špekuliranje, koje se pretvorilo u opasnu igru u stanju da upropasti čitavo društvo. Neke pojedinosti razlikuju ova dva polja, važne pojedinosti, ukoliko se sučeljavaju sa socijalnim ili poreskim problemima. To je demokracija: nezavršen i nesavršen režim. No postoji li bolji? U kojoj zemlji pojedinac može živjeti bolje, videći kako su uvažavana, bar u načelu, njegova prava? Osim u demokratskim zemljama ne vidim, gdje bi takav pojedinac mogao živjeti. Svugdje drugdje vlada korupcija i arbitrarna moć. Mafija proširuje vlastiti teritorij; u Rusiji ona je država u državi; u Aziji se pojavljuje svugdje, a da ne govorimo uopće o narkotrafikantima iz Latinske Amerike, gdje je organizirani kriminal vojno strukturiran (što vidimo u nekim pokrajinama Meksika).

Budući da sam proputovao Siciliju uzduž i popreko u toku četiri mjeseca 1990 spontano mi se nametnulo pitanje: koja je budućnost demokracije? Što je to što dozvoljava mafiji da se uzdigne iznad zakona i iznad partija? Odgovoran građanin bilo da je desničar ili ljevičar, sasvim je razoružan pred zlodjelima mafije. Radi se o sveobuhvatnom interesu zemlje i malo je važno u tom slučaju, kojoj partiji pripadaš. Borba protiv organiziranog kriminala trebala bi se voditi bez dvoličnosti i bez kompromisa. Jer mafija ne razlikuje neprijatelje sa desnice i sa ljevice: eliminira svakog ko joj stavlja klipove pod kotače i ko je sprečava da i dalje radi svoje mučke i svoje trgovinske poslove.

Nažalost otkriveno je da postoje države kompromitirane i povezane s pojedinim mafijaškim vođama, s kojima utvrđuju veze naročito u doba izbora. Često sam čuo o glasovima, koje je kupio ovaj ili onaj politički vođa. Ali nemamo dokaza i nikad ih nećemo ni imati.

Pred kriminalom treba zauzeti građanski svjesno držanje, kojeg diktira rodoljublje i viši interesi nacije. I baš na tom polju su neki ljudi desnice izdali vlastitu etiku. Dahćemo u močvari, u kojoj je nemoguće dokazati bilo šta. Postoji intuicija, činimo pretpostavke, ali nemoćni prisustvujemo spektaklu débâcle-a političkog morala. I nije to slučaj samo u Italiji, isto je u mnogim evropskim zemljama, u kojima je mafija uspjela da se ukorijeni zahvaljujujući odnosno koristeći se demokratskim sistemom.

Zaratiti se s camorrom (napolitanskom mafijom) i sa mafijom otvoreno i javno jeste samoubilački poduhvat. Dobar primjer za to je Roberto Saviano, koji je dao izvanredni dokaz hrabrosti i neustrašivosti. Napao je najgoru od kriminalnih organizacija, prijavljujući je i navodeći dokaze kako funkcionira sistem, trgovanje, kakva je praksa i kolika je njena nekažnjenost. Izložio se riziku bez presedana, ukoliko se ne misli na poubijane antimafijske suce kao što je bio Falcone ( u prevodu ime znači veliki sokol prim. prev) – čije ubojstvo ostaje neshvatljivo, kad se misli, koliko je taj čovjek bio oprezan i odlučan, da mafiji zada smrtonosni udarac. Roberto Saviano i Salman Rushdie u borbi protiv Zla. Žive pod prijetnjom izvršenja smrtne kazne. Ako su danas iranski ajatolasi zaboravili – ili se čini da su zaboravili – na fatwu protiv Rushdija, ne vjerujem da mafijski vođe poznaju taj tip amnezije: to nije u njihovoj praksi ni u njihovom mentalitetu.

Na toj razini smiješno je kategorizirati nekog ko je izložen sličnim rizicima i ubrojiti ga u desnicu ili ljevicu. Takva su vrednovanja beznačajna. To je pitanje prava, pravne države, pitanje zakona i nezavisnosti pravosuđa – pravosuđa koje je jako, pravedno i koje uživa popularnost.

Dobro se sjećam kako su se u osamdesetima, nakon poraza komunizma, nakon izvitoperavanja, koja su se javno pokazala u zemljama u kojima je vladao staljinizam, nakon razočaranja evropskom ljevicom i ljevicom trećeg svijeta, neki od nas sklonili u ograđen prostor ljudskih prava. Naš se angažman više nije odnosio na mijenjanje svijeta, već jednostavno na zahtjev za uvažavanjem ljudskih prava, prava muškaraca, ali i prava žena, u svim društvima, onim industrijaliziranim i onima u razvoju. U Francuskoj i u Španiji socijalizam je bio na vlasti, ali ni tamo nije nedostajalo poteškoća u svakidašnjem životu i u uvažavanju garantiranih sloboda. François Mitterand odlučio je uzeti četiri ministra komunista u sastav svoje vlade, da zahvali onima, koji su omogućili ovom savezu snaga ljevice, da on dobije izbore. Ubuduće mu više njihove usluge neće biti potrebne.

Sa padom Berlinskog zida svjetski politički pejzaž dobio je nove boje i dao nove nade narodima, koji nisu vjerovali vlastitim očima, kad su gledali, kako se taj simbolični Zid ruši u paramparačad u toku nekoliko sati, a zajedno s njim i jedan cijeli diktatorski sistem, koje je negirao fundamentalna prava pojedinca. Sjećamo se onog njemačkog filma, u kojem je jedna bolesna gospođa uvjerena, kako komunizam još uvijek postoji i kako njezin sin na sve načine nastoji, da je ne opovrgne. Do te su točke laži, ugnjetavanje i okrutnost kolonizirale ljudski um.

Propast Sovjetskog Saveza usljedila je uzastopce nakon pada Zida. Historija je pritisnula na gas. Teško smo je slijedili, slično kao što se to događa danas sa «arapskim proljećem», koje, prešavši granice regije, raznosi svoj vjetar po drugim krajevima svijeta. Tada su orijentacione točke bile javno dovedene u pitanje. Nije se znalo više kamo se smjestiti, kakvu poziciju zauzeti pred tim promjenama, koje su ostavljale ljude zbunjenima i rušile u prašinu teorije i utopije. Tada smo ponovo počeli čitati knjige Althussera o Marxu i tražiti nove puteve izlaska iz kaosa. Kažu da je papa Jovan Pavao II imao veliku ulogu u razvoju ove situacije, naročito u odnosu na istočne zemlje, koje su do tada bile pod sovjetskim utjecajem. Ono na što smo se pozivali bilo je van funkcije. Komunizam, koji je postao sinonim diktature, bio je odbačen i morali smo pročistiti čak i vlastito pamćenje.

U isto to vrijeme bili su podignuti drugi, novi cementni zidovi, naročito na izraelsko-palestinskom području. Taj zid kolonizacije je najopipljiviji dokaz apartheida prema kojem je kretala izraelska vlada, izbjegavajući svaki kompromis, koji bi mogao dovesti do mira između jednih i drugih. U Izraelu, radilo se o vladi u kojoj većinu čine socijalisti ili o takvoj, koja je najuže povezana sa ekstremnom rasističkom i fanatičnom desnicom, nestaje i sam koncept desnice ili ljevice, ostavljajući na djelu samo logiku okupacije i ugnjetavanja. Na svu sreću postoje mnogi Izraelci koji su dovoljno lucidni i dovoljno hrabri, da prijavljuju takvo stanje stvari. Znam, da ih na to potiče duh pravde i da oni žele živjeti u miru s vlastitim susjedima Palestincima, koji će jednog dana dobiti svoju državu.

U Evropi ono što su nekoć zvali ljevicom bavi se socijalnim pitanjima: njeno je bojno polje bitka za socijalne servise (zdravlje, obrazovanje, informiranje). I tu se ta dva polja razlikuju. Da kažemo grubo: ljevičar je onaj ko se bori da zadrži i da spasi socijalne servise; desničar je onaj ko misli da bi bolje bilo sve privatizirati i privilegirati divlji liberizam na američki način (u reganovskom sosu).  Uz sve to mora se voditi računa o nekim nijansama; može se pripadati desnici i braniti dio društvenih usluga. Tu se treba pozvati na stvar ekologije koja je krenula iz Njemačke u ranim osamdesetim godinama. Sudbina je ekologije bila da uđe malo po malo u političku sferu i u Francuskoj kao i u Italiji. Borba protiv nuklearki, naročito nakon japanske tragedije, podijelila je socijalističku ljevicu i natjerala tradicionalnu desnicu da zauzme poziciju u toj debati: da li treba odbaciti nuklearnu energiju? I na koji način? To nije pitanje ljevice ili desnice. Pred katastrofama kao onoj u Černobilu ili u Fukušimi radi se o životu ili o smrti miliona građana. To je izbor o kome se mora duboko razmisliti i kod bilo koje odluke, koja bude donesena, moraju prevagnuti humani interesi nad partikularnim interesima.

Arapski svijet (i onaj koji se definira takvim) dao je desnici i ljevici sasvim posebnu interpretaciju. Tako je partija Bat’h, koju je osnovao jedan irački kršćanin, htjela biti pomalo socijalistička i progresistička do izvjesne mjere. I na toj ideološkoj osnovici izrasli su veliki zločinci na južnoj sceni: Sadam Husein, Hafiz el Asad i njegov potomak Bašar al Asad. Njih sva trojica imaju u aktivi stotinjak hiljada ubijenih (iako je Sadam na najvišoj stepenici podija). Hafiz al Asad nije oklijevao 1982 da opkoli grad Hamu i da pobije sve njegove stanovnike (20 hiljada pobijenih); njegov sin slijedi očev angažman s jednakom arogancijom i žestinom. Biti ljevičar danas u Siriji znači manifestirati protiv diktature uz sigurnost da će vojska na ulici izrešetati ljude bez razlike da li se radi o muškarcima, ženama, starcima ili djeci.

To je otpor. Cijena koju za nj treba platiti često je smrt. Ne znam kako će završiti ta tragedija. Činjenica da bivše diktature, kao što je Rusija, podržavaju taj režim, nadugačko nam govori o današnjem svijetu.

Šta da se dakle radi? A takozvano «arapsko proljeće» se nastavlja, ali je postalo zarobljenik pakla. I tu se postavlja fundamentalno pitanje za demokraciju. Kako se boriti protiv barbarstva? Zar nisu svi narodi jednaki, pred licem režima, koji njima vladaju? Svijet je učinio neke pokušaje uspostavljanja pravde za populacije, koje su žrtve masakra, ustanovivši Međunarodni sud pravde. Ali neke zemlje (Amerika i Kina naročito) nisu nikad priznale legitimitet toga suda. Kina je sve težnje stavila na ekonomski rast, i nastavlja da vlada teroristički i da sa svojim radnicima postupa kao s robovima. Kineski rukovodioci smatraju zahtijeve za poštovanjem prava čovjeka i građanina kao uplitanje u njihovu unutarnju politiku. I na kraju krajeva cijeli svijet trguje kineskim zlatom, bez ikakvih skrupula. Amerika je svjesna da je počinila zločine i da bi njen bivši predsjednik George W. Bush trebao biti izveden pred taj sud, kao što je to trebalo učiniti s jednim od njenih najvećih stratega, onom koji je s intervencijama u Latinskoj Americi (Čileu i Argentini) postao odgovornim za bezbrojne zločine: to je Hanry Kissinger, koji mirno uživa u vlastitoj penziji, ali se sigurno još uvijek sjeća kobnog jutra 1973, u kojem je naredio Pinochetu da ubije predsjednika Salvadorea Allendea, demokratski izabranog. Ali ne sudi se moćnima, onima od kojih zavisi sudbina naroda i izvan njihove teritorije. To je poznato.

Živimo u epohi u kojoj je terorizam (bez ideologije) postao oružje u rukama prerušenih osoba, bez identiteta, koje se skrivaju po špiljama i koje se, prije svega, ne bore za neki cilj. U nedavnim vremenima su diktatori,a ujedno vješti poslovni ljudi, poput Tunižanina Ben Alija ili Egipćanina Mubarka, uspjeli uvjeriti Zapad da su oni najbolje utvrde protiv terorizma, koji se krije iza islamskih slogana. Sada dobro znamo, nakon pobuna krajem 2010 i početkom 2011, da prijetnja islamstvom nije baš bila utemeljena i da se radi o sistemu, kojeg je vrijeme pregazilo. Pobune su nastale izvan islamstva i neki put i protiv njega. Pa ako su danas u Tunisu i u Egiptu još uvijek na vlasti vojnici, koji se uzbuđuju u ime islama, moramo to smatrati normalnim u demokratskom sistemu, u kojem svako mišljenje ima pravo da bude izraženo: dugi će izborni procesi ocrtati novu političku panoramu tih zemalja.

U arapskom svijetu, koji kipi i u kojem su ove dvije zemlje uspjele da se otarase svojih diktatora i čak da ih izvedu pred sud, postoje još uvijek režimi, koji se međusobno takmiče, koji je među njima najviše nezakonit s obzirom na vlastitu dužinu trajanja i nekažnjivost.

Ostaje još Maroko, koji pretstavlja izuzetak u arapskom i muslimanskom svijetu.

Poslije no što je Muhammad VI preuzeo vlast, u julu 1999, Maroko je postao malo po malo izuzetak u arapskom političkom pejzažu i u muslimanskom svijetu.

Kralj je započeo s reformom porodičnog prava, jer je prijašnje pravo diskriminiralo žene. Nova mudawwana (porodični zakon) nije savršen, ali svakako pretstavlja napredak. Zatim je kralj imenovao komisiju koja je trebala proučiti dokumente o represiji za vrijeme očevog režima. Otvoreno je 29 hiljada dosjea i većinu žrtava država je obeštetila. Nijedan drugi poglavar neke arapske zemlje nije uradio ništa slično. Muhamad je potom započeo s programom obnove zemlje, koja se zaista nalazila u dramatičnom stanju. Kralj je suvremen čovjek, uvjeren da se Maroko ne može razvijati i napredovati, ukoliko stanovnici ne promijene svoje običaje i ukoliko ne budu uvedene drastične socijalne i političke reforme. Kad su počeli ustanci u Tunisu, pogledi sviju bili su uprti u Maroko. Marokanski narod je manifestirao na ulicama u ime solidarnosti sa narodom Tunisa, a zatim su se 20 februara manifestacije proširile na cijelu zemlju. Prijedlozi se nisu odnosili na monarhiju, već su kritikovali vladu, optužujući je za nekompetentnost i optižujući kraljevo okruženje, čija notorna korumpiranost narod baca u očaj.

Pokret od 20 februara je postao polaznom točkom i sredstvom pritiska, da se ostvare zaista važne reforme i da se ostvare konkretne promjene. Treba kazati da je korupcija pošast koja uništava svakodnevni život ljudi, a naročito je velika u sudstvu, koje je daleko od toga da bude nezavisno i pravedno. Zdravstveni i obrazovni sistem već odavna pate od propusta i nedostataka. Nepismenost je još uvijek zabrinjavajuće visok (gotovo 40 posto stanovništva zemlje, naročito u ruralnim krajevima ne zna ni čitati ni pisati).

Dana  9 marta je kralj, predviđajući manifestacije nezadovoljstva, održao  historijski govor u kojem je najavio reformu Ustava i još neke druge projekte demokratizacije. Govor od 17 juna bio je još značajniji: funkcija predsjednika vlade postaje sličnom onoj koju imaju predsjednici vlada u Evropi; premijer se bira većinom glasova putem izbora i odgovoran je parlamentu. Kralj za sebe zadržava neke od prerogativa kao poglavar vjernika i vrhovni komandant vojske, kralj imenuje ambasadore i tako dalje. U stvari njegova je moć i vlast jednaka onoj predsjednika republike, koji upravlja zemljom, prenoseći veliki dio svoje vlasti na druge.

Prvog jula novi je Ustav bio podvrgnut referendumu i još je u ovom času debata, što se razvila u zemlji, vrlo živahna. Ima onih koji smatraju da je vlast prenesena na druge nedovoljna i zahtijevaju «parlamentarnu monarhiju» odnosno «kralja koji kraljuje, ali ne upravlja zemljom». Drugi su zadovoljni i podržavaju kraljevu inicijativu. Postotak sudjelovanja na referendumu bio je prilično visok (72 %), a Ustav je odobren sa 98% glasova za. To nije spriječilo osporavatelje, one s manifestacije 20 februara, što su zajedno s islamistima povećali redove krajnje ljevice, da permanentno manifestiraju krajem svake sedmice.

Demokracija nije igračka niti pilula, koju se može svakog jutra rastopiti u kavi. Demokracija je kultura, za koju je potreban odgoj i vrijeme. Marokanci uče pravila zajedničkog života. Da li  će biti demokratični ili ne, zavisi od njih. Političke partije moraju pratiti ove promjene stavljajući same sebe na diskusiju, jer mladi u partije više nemaju povjerenja (prilikom izbora 2007 godine jako je malo glasača izišlo na birališta). Islamisti su najbolje organizirani, ali je njihov mentalitet postao zastario i arapsko proljeće ga je prevazišlo. To ih ipak ne sprečava da postoje i da sudjeluju u političkom životu. Maroko proživljava jedan očaravajući trenutak vlastite historije. On poduzima nenasilnu revoluciju (iako je 20 februara policija pogrešno postupila: bilo je petero ubijenih, a bilo je i nekoliko slučajeva vandalizma i pljačke).

Muhamad IV uopće ne misli da nekom drugom prepusti vlast. Koliko god bio blizak prijatelj kralja Juana Carlosa, uoće ne kani ići njegovim stopama, već zadržava poziciju arbitra i sudjeluje u političkom životu nacije. Uopće ne misli ograničiti se na to, da otvara staračke domove, jaslice i autostrade, ostajući po strani. To je čovjek koji strasno voli svoju zemlju i želi vidjeti kako se ona razvija u pravcu pravog moderniteta.

Kralj je jamac jedinstva zemlje i njenog teritorijalnog integriteta. Zbog toga je priznao jezičnu različitost u marokanskom identitetu. I nastavlja da slijedi događaje u  Zapadnoj Sahari u nadi da će uspjeti uvjeriti Alžirce da podrže mirovni plan.

Svi mi želimo vidjeti, jasno, brze promjene u političkom životu. Ne treba ipak zaboraviti da je Maroko podnio tri decenije represije, nepravde i straha. To su naše «olovne godine», u kojima je kralj Hasan II dao «carte blanche» svojim najneumjerenijim nasilnicima, kako bi upravo oni eliminirali svaku opoziciju u zemlji. Danas smo jako daleko od tih događaja. Maroko napreduje (makar i sporo) i nastavlja predstavljati izuzetak u arapskom i muslimanskom svijetu. Budućnost će nam kazati da li se radi o solidnom izuzetku ili je on samo naizgled izuzetak. Broj nepismenih od 40% čini Maroko jako zaostalim u tom pogledu. Borba protiv analfabetizma kao i borba protiv korupcije nije apanaža ni desnice ni ljevice. Nije to kriterij po kojem se u Maroku mogu dijeliti političke partije, iako se Savez socijalističkih narodnih snaga definira kao ljevica; a partije koje su podržavale, u svako vrijeme i bezuvjetno, politiku Hasana II smatraju se za partije desnice, iako su patrioti i monarhisti.

Da li poduzimanje dalekosežnih reformi pripada ideologiji desnice ili ljevice? Problem nije u tome, on je mnogo jednostavniji: radi se o pravu naroda da dostojno žive. A za dostojan život smatram uvažavanje ljudskih prava, pristup tržištu rada, borbu protiv korupcije i borbu protiv svih mafija, koje se služe korupcijom, pravo na štrajk i tako dalje…Radi se ustvari o tome da se nauči živjeti zajedno. Za to je potrebno vremena, potrebno je znanje i upornost. Politička boja, pa čak i nepostojanje političke pripadnosti, nemaju značenja. Ključna točka danas je shvatiti, da svijetu prijeti barbarstvo liberizma i njegovog prirodnog saveznika, mafije.

Zbog njega su se posvuda u svijetu mafije afirmirale. Mafijaški sistem stiče izvjesnu dozu univerzalnosti! To navodi neke komuniste (koji su se pokajali nakon 1956), da se proglašavaju borcima za ljudska prava. Desnica s prezirom govori o «ljudskopravašima», a često upotrebljava taj barbarski termin i kao uvredu. Baviti se pravima osobe kao takve smatra se ispraznim poslom i želi se insinuirati da se neko njim bavi zbog osjećaja krivnje, nakon poraza marksizma.

Dok pišem ove redove na našoj planeti ljudi umiru zbog burzovnih bura. Nama više ne vladaju ideje, već cifre i špekulanti, koji mogu jednim pritiskom na dirku kompjutera uništiti neku zemlju, a neku drugu spasiti. Da li je Burza, koja je poludjela, na desnici ili na ljevici? To je kompas u rukama mladih, koji su izgubili svaki smisao za realnost i koji stalno plove po virtualnom i sposobni su da izazovu čak i svjetski bankrot, a zatim da uzmu dasku i da odu surfati na neku udaljenu plažu.

Tahar ben Jalloun je marokanski pisac, živi u Parizu. Njegove su knjige: Revolucija jasmina, Buđenje arapskog dostojanstva(2011), Čovjek koji je isuvuše volio žene (2010) i Islam rastumačen našim sinovima (2010).

About these ads

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: