Tunis: godinu dana poslije…

6

”Izbori su pokazali odlučnu pobjedu Ennahde, umjereno islamske snage, izvjesnog derivata «muslimanske braće». Ennahda, gledajući na Tursku i na Katar, kandidira sebe, s vrlo smjelim liberističkim programom, za pouzdan oslonac Zapada.”

piše Maurizio Musolino

Godinu dana nakon početka pobuna, koje su izazvale pad Ben Alija u Tunisu politička je igra još uvijek otvorena. Tri stotine i šezdeset pet dana mogu biti jako dugi, ali istovremeno to može biti i vrlo kratak period. To se razdoblje čini užasno dugačko onima, koji  su prije godinu dana hrabro izlazili na trgove i ulice i zahtijevali društvene reforme i posao: za one žene i muškarce, koji potiču iz poljoprivrednih i rudarskih krajeva centralnog dijela zemlje, koji su kraj mjeseca oduvijek očekivali kao spasenje i čudo. Radi se o zonama, što su od pamtivjeka pljačkane i osuđene da žive u ekonomskoj zaostalosti,  iz kojih sve uzima u korist prosperitetnih obalskih gradova i priobalja bogatog investicijama i infrastrukturom. To je «pitanje Juga» na tuniski način. Upravo iz tih siromašnih krajeva prije godinu dana krenula je pobuna: izazvala ju je iskra, koja je najveći dio ljudi iznenadila, a što je dugo tinjala ispod vrućeg žara teške sirotinje i poniženja. Prve spontane manifestacije, koje su zahtijevale drugačiji razvoj, građanska prava i mogućnost da se može računati na suvremenu i kompetitivnu poljoprivredu, tražile su dodjelu financijskih sredstava neophodna za rast, i prije svega, kao glavno, isticale zahtjev za otvaranjem novih radnih mjesta. Zaposlenje, razmišlje o njemu, to je misao, što kao crv dubi iz dana u dan u glavama omladinaca, koji se tiskaju po ulicama velikih mjesta u unutrašnjosti zemlje. Posao koji je prestao, ukraden ili iskamčen posao, posao koji ti je neko ugrabio pred nosom, posao, koji je nestao ili kojeg nije ni bilo…

Na čelu manifestacija bila je nezaposlena omladina, često momci sa profesionalnim naslovima stečenim visokim obrazovnim stupnjem, pa mnogi koji su se vratili, nakon iskustva migriranja, iz Evrope: iz Francuske, Italije, Španije…I oni su žrtve ekonomsle krize, koju mi upravo ovih dana upoznajemo. Ti mladi ljudi korak po korak postaju protagonisti borbe, koja u jednom momentu postaje nezaustavljivom. Oni nam o tome pričaju, pošto je otad proteklo godinu dana: «…strah da smo došli do točke s koje više nema povratka, neophodnost da se krene dalje, da se zahtijeva pad režima, nametnula se kao jedini izbor, jedina mogućnost, da bi se izbjeglo naše uništenje od strene režima». Ti su mladi ljudi jako dobro znali za šta je sve sposoban Ben Ali i banditi, kojima se okružio. I tako je pobuna sa sela prešla na primorske gradove, projurila ulicama one šutljive migracije, koja godinama napučuje u Tunisu gradske periferije. Mladi sa sela izbjegavaju hapšenja i kriju se po skrovitim mjestima Tunisa, Sfaxa, Soussea, i na tom bijegu postaju ambasadori pobune i istovremeno i agitatori za podizanje na noge  omladine u gradovima. Ta je mješavina specifična za Tunis i ona tamo ima doista nacionalne karakteristike.

Danas ti mladi ljudi proživljavaju frustraciju, zato što nisu doživjeli nikakve promjene u vlastitom životu.  Zaposlenje je još uvijek fatamorgana i ako pogledaju iza sebe ponovo vide izguravanje na rub društva, njihov marginalni položaj postaje iz dana u dan sve opipljiviji. Razgovarajući s tim mladim ljudima – nije važno da li pripadaju nekoj partiji ljevice  ili su došli  iz raznih udruženja, ili još nisu pronašli sebi odgovarajuću ideološku «kuću» – svi govore i ponavljaju isto, kao refren: »upotrebili su nas kao topovsko meso», «ovoj smo revoluciji mi dali mučenike i ranjenike…a šta smo postigli?». Za te mlade pobuna je značila socijalnu emancipaciju, pravu revoluciju, u slučaju pobjede. Zbog toga  im se 365 dana situacije zastoja čine nepodnošljivim. Čini im se, da je to užasno dugo.

 A iapk toliko se stvari  promijenilo u ovoj godini. Prije svega glasalo se, proteklog oktobra. Prvi put nakon više decenija dogodili su se pravi izbori, možda čak i slobodni. Ogroman broj partija koje su se međusobno borile za učešće u ustavotvornoj skupštoni , čiji će zadatak biti da u Tunisu ponovo stvori nove državne organe, pojavio se na listama. Možda je bilo isuviše partija. Mnoge su se osobe osjetile izgubljenima dobivši izbornu cedulju, koja je u nekim slučajevima bila velika kao plahta. Najprije neprestano odgađanje izbora izazvalo je bijes, a zatim gubitak iluzija, tako da se na kraju malo Tunižana upisalo na izborne liste. A na kraju se ipak, u poslednja 24 časa, dogodilo čudo. Kao da su zaraženi nekom groznicom, svi su se našli pred izbornim mjestima, svi su željeli sudjelovati, svi su htjeli glasati. Redovi su bili jako dugi, došlo je do niza problema. I na kraju rezultat, koji ne iznenađuje, osim po visokom sudjelovanju: neosporna pobjeda isamske partije Ennahda. To je umjereno islamska snaga, koja potiče iz struja muslimanske braće i koja danas s najvećim interesom gleda na Tursku Erdogana i na Katar. Kako su nam tumačili «nešto slično onom što je bila Demokršćanska partija u Italiji».

Treba priznati istinu, da je sve iznenadio poraz umjerenih kao i lijevih snaga.  Demokratska narodna partija, demokratska snaga ljevice, koja je imala ambiciju da bude takmac islamističkoj partiji, dobila je šaku glasova i šaku mjesta u parlamentu. Više ili manje radikalna ljevica, iako je rasuta u hiljadu tokova i struja, imala je izborni uspjeh daleko manji od očekivanog. Svi nakon glasanja priznaju da je bilo pogrešno, što su u izbornoj utakmici poveli neku vrstu svetog rata laika protiv religioznih, a to je upravo favoriziralo Ennahdu, koja u svakom slučaju, uprkos uvjerljive pobjede, nema takav rezultat, koji bi joj dozvolio, da sama kontrolira  skupštinu i da vlada zemljom. To priznaje i njezin historijski lider, šeik Rašid Ghanouchi: »narod nam je dao veliku snagu, ali je ipak kazao da ne smijemo vladati sami.» Provizorna vlada, koja će potrajati dok bude trajao rad ustavotvorne skupštine (koja nema neki određen datum za završavanje tog posla) – sastavljena je od tri partijee, a većinska je partija izabrala šefa države.

Treba znati da se u Tunisu koncept laičnosti  prevodi, pa zato i shvaća, kao koncept bezbožnosti odnosno ne postojanja boga. Odbijanje islama izgledalo nerazumljivo stanovnicima države, koja se u proncentu od 94%  definira kao islamska sunitska država, naročito zato što joj je to godinama bila uporišna točka, često instrumentalizirana,  od strane vlada, prvo pod Boughibom i kasnije pod Ben Alijem. Danas se upravo oko toga u ustavotvornoj skupštini vodi žučna diskusija.  Prvi čvor kojeg treba rasplesti, jest da li je Tunis «islamska nacija» ili «islamska država». Izgleda kao da se radi samo o igri riječi, ali iza druge solucije kriju se oblaci islamskog integralizma, koji bi mogao da se prelije i da preobrazi ovaj mali sjevernoafrički narod.

Treba obratiti pažnju: Ennahda se želi nametnuti kao prihvatljiv i pouzdan partner Zapada, i ne želi ništa silovati (bar ne u ovoj fazi), a nalazi se u situaciji da mora ratovati sa konkurencijom salafitskih snaga, koje bi, između ostalog, želile povratak kalifata. I zato sami eksponenti Ennahade  – u ovom slučaju eksponenti kulturnog odjeljenja partije -  tvrde kako su danas salafiti njihovi najgori neprijatelji, zajedno s onima koji bi htjeli lačnost po «francuskom uzoru», sa svojim žestokim i sektarskim ponašanjem. Praktički Ennehada se želi prikazati kao središnja politička snaga , ona koja je garant ravnoteže. Da bi u tome uspjela, njen je bojni konj od prije nekoliko tjedana slogan: «vratiti u Tunis red i poredak». Rečenica vrijedna proročice Sibile, koja navodi na strahoivanje od nadolazećih represivnih mjera prema svima onima, koji još uvijek nastavljaju s manifestacijama po cijeloj zemlji.

Iza sukoba Ennahde sa salafitskim snagama krije se jedan daleko širi konflikt i daleko važniji: konflikt u kojem je s jedne strane Katar, a s druge Saudijska Arabija. Danas Katar čini sve da se akreditira kao zaštitnik «umjerenih» islamskih snaga i tim putem želi oteti Saudijskoj Arabiji mjesto prve države simbola povezanosti islama sa kapitalizmom Sjedinjenih Država. Odgovor Rijada je defanzivan i svodi se na podržavanje ekstremnih muslimanskih snaga, kao što su  na primjer salafiti (oduvijek povezani sa vahabitima krune Saudijske Arabije). O tome govore činjenice kao što je prisustvo emira Katara za vrijeme proslave 14 januara, godišnjice pobune i protjerivanja Ben Alija, da bi se na kraju došlo na sastav vlade, u kojoj je ministar vanjskih poslova čovjek jako usko vezan za interese Katara i koji ga je, prije više godina, čak pretstavljao u Ujedinjenim Nacijama, ili pak ministar sporta, fudbaler, koji je dugo igrao upravo za  nogometnu momčad Katara.

Na kraju ljevica. Svakako da je uloga, koju je u danima pobune imala Tuniska komunistička radnička partija (politička snaga koja potječe od tuniske tradicionalne ljevice te koja nije bila dio nekadašnje KP Tunisa) ostavljala nadu u izborni uspjeh sasvim drugačijih proporcija. Međutim, kako je priznao sam njen generalni sekretar, Hamma Hamami, rezultat «je razočaravajući». Evidentno je da nova politička faza, kroz koju Tunis prolazi, zahtijeva i od historijskih partija , koje je Ben Ali progonio, da duboko o sebi promisle i shvate neophodnost postizanja konsenzusa kod građana. Drugi aspekt je lomljenje partija ljevice i kako se taj prijelom odrazio u izbornom sistemu takvog tipa, koji teško kažnjava male partijske formacije. Izborni je sistem naime proporcionalan, ali sa realtivno malim izbornim kolegijima. Potrebno je vrlo  mnogo glasova, da se bude izabran u skupštinu. U tom slučaju, iako ne postoji istinska brana ili ograničenje, u stvari treba prijeći veoma visok izborni prag, da bi se steklo mjesto u ustavotvornoj skupštini. Taj je prag bio fatalan za snage ljevice. Tako je 37% glasova rasuto i nije doprinjelo da se stekne ni jedno mjesto u skupštini. Kad se radi o izbornom sistemu, on je proizveo pravi pravcati paradoks: od 49 žena izabranih u ustavotvornu skupštinu  42 su niz partije Ennahda. Kako je to bilo moguće? Misterija je lako objašnjiva. U Tunisu je propisano, da se na izbornim listama stalno mijenja sad muško sad žensko ime, a u mnogo izbornih kolegija (mjesta) uređeno je, da samo većinska snaga bira dva kandidata sa  izborne liste, pa kako je ženski kandidat uvijek na drugom mjestu, u tome je odgovor zagonetke.

O svemu tome ljevica danas  raspravlja i naročito je zanimljiv proces, koji vidi Komunističku radničku partiju Tunisa  i Pokret za demokraciju i progres (Watad) kao promotore okupljanja lijevih marksističkih i antiimperijalističkih snaga. To sigurno nije lak put, zato što se susreće s nerazumijevanjem i sumnjama da će dio pokreta  – potencijalni blizak suradnik ovakve ljevice – nastaviti da se konfrontira u vlastitim partijama ili preko vlastitih lidera. Hamimi ne bježi od kritika, ali potsjeća da su «izbori uvjetovani novcima, koji su došli iz Katara i iz Turske, te govori o ‘atlanskom’ islamu i podcrtava, kako uloga pštampe nije bila nimalo neutralna, a još manje slobodna».

Hamimi podvlači da ne treba zaboraviti instrumentalizaciju religije za vrijeme izborne kampanje

« u džamijama je lozinka bila ‘glasajte  za Ennahdu’».  Jedna je stvar ipak sasvim jasna raznorodnom i šarenom  narodu tuniske ljevice: SAD ubuduće računaju na jednu politički vodeću islamsku snagu, nazvanu tobože liberalnom, kao Ennahda, koja danas ima izrazito liberističke pozicije, još ekstremnije od pozicija Ben Alija.

Postoji  još i  El Ettajdid, danas partija umjerene ljevice, iako je ona historijski nasljednik Komunističke partije Tunisa. El Ettajdid ima plan da oko sebe izgradi širok reformistički front, sposoban da postane takmac današnjoj većinskoj partiji. I u ovom slučaju najveće prepreke su fragmentacija i nepovjerenje, koije postoji unutar pokreta, koji je bio na čelu pobune. Partiji El Ettajdid se ne može oprostiti dvoličnost, koja je došla do izražaja u zadnjim godinama vladanja Ben Alija. Da li je to bila zaista dvoličnost ili potreba za političkim realizmom i iskorištavanjem prostora, iako minimalnih, koji su se ipak otvarali?  To se pitaju mnogi. El Ettajid je napredovao naročito u urbanim centrima i priobalju, među emigrantima.  Taj njegov rad je dobio dobru ocjenu, iako daleko ispod one razine, koja bi bila potrebna da postane pravi motor jednog stvarno progresivnog političkog istema. Cilj je u svakom slučaju stvaranje zajedno s Demokratskom partijom i Narodnim frontom Tunisa laičkog pola, koji će smatrati demokratske vrijednosti faktorom od kojeg se ne smije odustati. Taj pol zasad namjerno ne ohvaća takozvanu ekstremnu ljevicu, ali je on ipak nekoliko puta zvao na približavanje «zakrvljenu braću» novog tuniskog progresizma.  Svi na ljevici – u ekplicitnoj ili uvijenoj formi – ne kriju da računaju s «drugom fazom revolucije». I misleći na budućnost svakako valja spomenuti posao, koji je obavio pokret Desturna, omladinska organizacija zasnovana na inovativan način, koja danas ima u planu postati «programski instrument jedinstva». Radi se o istinskoj lijevoj snazi, koja ne želi postati partija. Iz Desturne je prošlih tjedana došao vrlo zanimljiv prijedlog nacrta ustava, sigurno najpotpuniji i najbolji, te nije uopće slučajno što je upravo Ennahda zatrsžila da se sretne s tim pokretom i da prodiskutira prijedloge, koje je on iznio.

Ali govoriti o evoluciji ljevice bez razumijevanja onog što se događa u jedinstvenom tuniškom sindikatu bilo bi nemoguće. Mnogi procesi koji se odnose na političke snage o kojima je prije bilo riječi isprepliću se s onim što se događa u Ugtt. Sindikat je u Tunisu imao prekretničku ulogu u događajima prošle godine.  Njegov silazak na bojno polje koincidirao je sa zadnjim danima i kasnije s padom režima. To je izbor s kojim se nije moglo unaprijed računati, budući da su njegovi nacionalni funkcioneri  bili emanacije Ben Alijevog režima. Njegov autoritet i njegov prestiž izboreni su na trgovima, na kojima se tuklo, i odmah su postali element izvan svake diskusije.

Ugtt je upravo izišai iz jednog vrlo teškog kongresa, prvog zaista slobodnog kongresa, koji je zabilježio afirmiranje njegove lijeve komponente, koja će imati važan udio u definiranju budućnosti zemlje. Taj rezultat nije bio unaprijed određen. Ennahda je pokušala na sve moguće načine da uslovljava i ucjenjuje sindikalno vodstvo, ali je na kraju izbor novih vođa potvrdio pobjedu lijevog fronta. Dakle svjetli i tamni tonovi, koji ostavljaju otvorena mnoga vrata. To je možda i prilika evropskoj ljevici da na nov način počne surađivati sa progresivnim snagama Tunisa. Da počne odnos, koji će prekinuti staru logiku, često prikrivenu, kolonijalizma s ljudskim licem, kako bi došao na scenu istinski proces «davanja i dobijanja», recipročnost, koja će se sastojati od ideja i od mobilizacije. Praktički, mi moramo samo odraditi svoj dio, u protivnom će kritike i prijave drugih, koji su se angažirali (kao što je Katar, Saudijska Arabija ili Turska) biti jalovi krici u pustinji. A vrijeme ne čeka.

Marx ventuno, rivista comunista, br1. 2012 (strana 48-51)

Comments
One Response to “Tunis: godinu dana poslije…”
  1. bmesih says:

    Da ne bude, a tako je najcesce bivalo, “sjasi Murta da uzjase Kurta”! Ova poznata maksima u danasnjoj svjetskoj situaciji se ocituje tako da one drzave koje nisu u stanju da se urede vlastitim snagama, a posjeduju znacajne reszrse, postaju zrtve nezajazljivih apetita Zapada predvodjenog USA.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: