Opsada Homsa: kome pripisati grešku?

2

”’Niko ne može ostati ravnodušan pred užasnim slikama, koje nam dolaze iz Homsa. Niko nije od kamena pred slikama cijelih porodica zbijenih u podrumima, bez kruha, vode i nade. Đulad pada kao kiša i rasprskava se uz zaglušujuću buku, koseći živote i ne vodeći računa ni o godinama ni o identitetu žrtava. Pred dramom koju proživljava Holms, dakle, ne može se osjećati drugo do bijes i ljutnja u odnosu na sirijskog predsjednika, njegovu partiju i njegovu armiju.”

 

piše Bahar Kimyongur

No  da li je ta strana, koja sad poduzima ofanzivu, nakon što je bila potpuno preplavljena terorističkim nasiljem, jedina, koju treba koriti? Zar Slobodna sirijska armija, koja već mjesecima drži cijele četvrti grada kao taoce i koja je dio stanovništva uvukla u nesigurnu vojnu avanturu nije također odgovorna za sadašnju tragediju? Početkom novembra Damask je obećao amnestiju svim ustanicima koji budu predali oružje, ukoliko nisu okrvavili ruke. Pa ukoliko se legitmno može sumnjati u dobre namjere vlade, treba primjetiti da su posmatrači iz Arapske Lige tu ponudu smatrali vrijednom i prihvatili je kao razumnu. Ali sutradan nakon obećane amnestije glasnogovornik američkog State Departementa, Victoria Nuland, pozvala je ustanike da ne predaju oružje. Zar SAD nisu dolijevale ulje na vatru, podržavajući terorizam i kaos? Što se pak tiče tih fanatičnih pobunjenika, koji su se nadali  pomoći  od strane aviona NATO-a, onako kako je to bilo u Libiji, da bi napredovali prema glavnom gradu i izazvali pad režima po bilo kojoj cijeni, nije li to van pameti u odnosu na milione mogućih žrtava? A šta reći o terorističkim aktima, koji su počinili isti ti pobunjenici? U Holmsu su izveli pravo pravcato etničko čišćenje, tjerajući i ubijajući kršćane, aluite i sunite, pristalice režima, u svim četvrtima grada, koje su kontrolirali. Nemojte vjerovati da će naša većinska štampa baciti sumnju i obasuti prekorima te sektaške teroriste, koji drže ljude u obruču. Ona sve negira, kad se radi o tome da  brani Izrael ili oslabi Iran: u tom je  slučaju Slobodna sirijska armija, sa svojim bataljonima salafita, kumčadi Saudijske Arabije, Katara, ili Haririjevih sljedbednika kao i sljedbenika Al-Kaide, najbolji saveznik, pa samim tim ta vojska mora ispasti uglađeni borac za demokraciju.

Dana 29 januara sve su nas potresle fotografije jedne izmasakrirane sunitske porodice u Nasihinu: ubijena je žena s djecom i s novorođenčetom. U toj četvrti Homsa ubijeno je tog dana dvanaest nevinih ljudi, dvanaest članova porodice Behader, i to najbezdušnije. Bez i najmanjeg dokaza foto-reporter Le Monda, pod psudonimom Mani, koji je objavio fotografije, taj je ogavni zločin pripisao provladinim vojnicima, kako je navedeno, iz redova aluita. Sutradan se doznalo da je ta porodica postala meta pobunjenika, jer je «kolaborirala s režimom». I zaista, Abdel Ghani, otac porodice, bio je službenik gradske uprave Homsa. Običan čovjek. On i njegov brat Ghazuan, vozač u istoj gradskoj upravi, dobili su mnogo prijetnji smrću od strane pobunjenika. Abdel Ghani želio se odseliti, kako bi izbjegao represalije od strane Slobodne sirijske armije, koja ga je pokušala nasilno unovčiti. Ali, terorističko barbarstvo ga je dočekačlo na okuci, njega i cijelu porodicu.

Dana 23 februara jedna naoružana grupa ponovo je izvela još jedan pokolj nevinih. Bilo je to u četvrti al-Arman al- Janubi grada Homsa. Žrtve: bračni par i njihovo četvoro djece. Teroristi su najprije vezali Muhameda Rijada Derviša, njegovu ženu i djecu, a zatim ih mučili ubodima noža. Žrtve su mučene metodički dugo i mučitelji su čak ispisivali slova po njihovim tijelima svojim kamama. Potom su zapalili kuću tih ljudi. Pored masakriranih članova porodica Behader i Derviš bilo je još mnoštvo skupnih egzekucija, koje su teroristi uporno ponavljali. Stotine civila i hiljade pristaša vlade u Homsu snašla je gore opisana sudbina. Ti događaji kao i mnogi drugi govore da se užas ne događa samo na jednoj strani.

 

Zašto sve to?

 Malo analista se pita o stvarnim motivima pobunjenika. Jer pobuniti se –  to je u redu. Ali treba  da postoji neki ozbiljan razlog, stvarna demokratska alternativa te da se koriste adekvatna sredstva da se ona postigne. Svi mi znamo da svi pobunjenici žele oboriti režim. Bio bi to legitiman program da je dobio povjerenje većine Sirijaca. Istina je da milioni ljudi u Siriji želi demokratizaciju u okviru postojećeg režima. Oni su to mnogo puta kazali i pokazali na  velikim manifestacijama i na referendumu 26 februara 2012. I zaista on je dobio 89,4% glasova, to jest više od 7,5 miliona upisanih na glasačke liste u Siriji odobrili su novi sirijski Ustav, koji partiji Baath ukida mjesto «iznad države i društva». No uprkos te činjenice nepopustljivost ustanika je totalna. Oni ne žele nikakav kompromis, nikakve pregovore, nikakve reforme, nikakvo političko rješenje. Jedino bi ih moglo zadovoljiti radikalno eliminiranje bathističkog režima, koji ipak ima kao partija više od dva miliona članova. Džihadski pobunjeci žele sve i odmah. Nije im stalo što ih većina kršćana, druza, aluita, sunita ili Kurda i Arapa ne slijedi. Pred njihovom žurbom moram se ipak sjetiti pobunjenika u Kolumbiji, koji su sukobljeni s režimom već 50 godina i koji imaju sve protiv sebe. Ti pobunjenici u Kolumbiji nemaju prava ni na kakvo sažaljenje od strane «naših» armija filantropa. A tlo u njihovoj džungli i u njihovim planinama puno je leševa  poubijanih desetina hiljada sindikalista, seljaka, žena i djece, žrtava eskadrona smrti, koji djeluju u korist «naših» vlada. I drugi oslobodilački pokreti odupiru se tiraniji, osamljeni u svojem makijiskom zelenilu. I to traje jako dugo. Kao Tigrovi u Elam Tamilu. Njihovo okruženje i njihovo uništenje od strane armije Šri-Lanke 2009 godine nije pobudilo ni sličnu međunarodnu indignaciju onoj, koju smo doživjeli ovdje, u korist Slobodne sirijske armije. Naši sirijski pobunjenici vrijedni su pobjede i to smjesta. Ona im mora biti podnijeta na srebrnom pladnju. Još uz laserski show po nebu Damaska ili Alepa. «Prostrite nam tepih vaših bombi» -probijaju oni uši svojim prijateljima iz Atlanske Alijanse ili vahabitima.

A zašto sve to, gospodo? Kad dođe na vlast Sirijsko Nacionalno Vijeće ili tačnije «Vijeće iz Istambula» i Slobodna sirijska armija prekinut će vezu Damask-Teheran. Oni bi takđer željeli prekinuti most, koji postoji s libanonskim patriotima, bliskim Hezbolahu. U jednom intervju za Wall Street Journal predsjednik Sirijskog Nacionalnog Vijeća Burhan Ghaliun je izjavio kako želi pregovarati s Izraelom, naravno oko povratka Golana «računajući sa našim specijalnim vezama sa evropskim i zapadnim silama».

Drugim riječima Ghalium sanja  pitomu i poslušnu Siriju. Siriju, koja će biti podložna kolonijalnim silama. Neprirodnu, unakaženu Siriju, lišenu vlastitog identiteta. Da li je žalosna igra pobunjenika iz Homsa zaista toga vrijedna?

 

Kako bi reagirala neka zapadna zemlja u istoj situaciji?

To je viđeno već mnogo puta. Kad bi se osjetio zaista napadnutim sirijski bi se režim pokazao istinski brutalnim i krvavim. A taj autodefanzivni mehanizam nije nikakav izuzetak. I zaista, bili diktature ili ne, svi politički sistemi, koji se smatraju odgovornim pred vlastitim građanima ili koji žele spasiti vlastitu kožu, imaju tendenciju pokazivanja zuba u sličnoj situaciji ekstremnog nasilja.

To je tim istinitije za naciju čiji vanjski neprijatelji nemaju ni profil, ni naoružanje, ni važnost ni veličinu otoka Kiribati, Andore ili Liechtensteina. To je nacija, osim toga, koja je dijelom stanovništva povezana s masakrom, koji je izveden u mjestu Hama 1982. Nekažnjivost koju sebi dozvoljava sirijski režim od vremena mesnice u mjestu Hama, pojačana  džihadističkim osvetničkim duhom te inkopatibilnost laičke vlasti i šarije, stalno pothranjuju rat u stanju začeća, koji u svakom času može prerasti u otvoreni sukob.

U  Zapadnoj Evropi od kraja II svjetskog rata nema situacije slične onoj u Homsu. Ne zato što su naše elite i njihove armije veći pacifisti, već stoga što je eksploatacija zemalja Juga preko notornog mehanizma zaduživanja dozvolila evropskoj buržoaziji, da sebi priskribi stanje realtivnog socijalnog mira, odnosno da nam dopusti neka prava plaćena našom demobilizacijom, to jest zahvaljujući onom što se turski zove «šutljivom stranom». Naše su elite, takoreći, sagradile i učvrstile vlastitu stabilnost na nesreći slabijih. To nije još spriječilo zapadne zemlje da se stalno ne suočavaju sa socijalnim nemirima i sa zločinima, koji odudaraju od zajednički priznatog prava onako kao u Fort Chabrolu ili sa uzimanjem talaca. U najvećem broju slučajeva policijske snage za intervenciju u Evropi ili u SAD-u ne bave se pletenjem čipke. Ako podivljali ne budu savladani, njih se poubija. I to u ime sigurnosti građana.

U Homsu izvjesni Fort Chabroli traju mjesecima i proširili su se na čitave četvrti. Osim toga njihovi protagonisti pucaju na sve što se miče, bacaju mase stanovništva u život u klimi permanentnog straha, zbog kojeg mnogi žale za sigurnošću koju je okolini nametao sirijski režim.

Kao garant nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Sirije, vladina armija pozvana je da intervenira u četvrtima Homsa, koje su pale pod pobunjenike. Tu su istu armiju jako kritikovali zbog mlakosti stanovnici baš tih četvrti, koje su se nalazile pod vatrom pobunjenika.

One koji zaboravljaju treba potsjetiti da su od poslije rata piromanski vatrogasci NATO-a mnogo puta osuli vatru «po vlastitim građanima» za mnogo manje stvari. Dana 13 maja 1985 jedna mirna crnačka zajednica s imenom baba cool iz Filadelfije, zvana Move, poškropljena je  napalmom, jer je željela živjeti autarhično. Jedanaestoro ljudi od kojih su desetoro bili djeca poginuli su od plamena bombi bačenih iz policijskog helikoptera. To su bili skromni građani, koji nikome nisu prijetili. Isto je tako ugušena pobuna u zatvoru Atica u državi New York 1971, pa opsada Wacoa u Texasu 1993, pa napad usmjeren protiv zajednice sekte Davidovaca (86 poginulih), pa Bloody Sunday u Irskoj, pa pokolj na Politehničkom fakultetu u Grčkoj, vojne operacije u turskim zatvorima Diyarbakir, Umraniye, Ulucanlar, Bayrampasa, policijske intervencije u kurdskim gradovima kao što su Lice i Cukurca u Turskoj…A da se i ne govori o NATO-ovom tajnom ratu: ubijanja u Brabantu, pokolj na stanici u Bologni, Piazza Fontana u Milanu, pa pokolji na trgu Taksim, i na trgu Bajazit u četvrti Gazi u Istambulu, a da i ne spominjemo  programe Maras, Corum i de Silvas… A niko zbog toga nije zahtijevao vojnu intervenciju Washingtona, Londona, Rima ili Ankare. Prijeći ću preko i zaboraviti na masovna ubijstva i genocide koje su snage Atlanske Alijanse počinile u državama Juga. Samo počekajte i vidjet ćete šta će sve «demokratska» Evropa učiniti kad pokreti urođenika postanu istinska prijetnja za političke i financijske elite…Zidovi o koje se sve odbija niknut će na svakom uglu ulice. Naravno, ova usporedba nema nikakve veze. Drugim riječima, zločini koje su počinile atlantske trupe uopće ne opravdavaju zločine sirijske vojske. I život nekog sirijskog djeteta, bilo ono sa legalističke ili pobunjeničke strane, vrijedi jednako kao i život bilo kojeg francuskog, američkog ili skandinavskog djeteta.

Na kraju krajeva, riječi su uzaludne pred tragedijom Homsa. Jedino vrijedi sačuvati život u tom gradu, koji se našao između dve vatre. Ako se želi spasiti te živote, možda bi trebalo napustiti logiku konfrontiranja i započeti dijalog sa sirijskom vladom. Umjesto gestikuliranja, uvreda i pokušaja uvjeravanja Rusije ili Kine, zar ne bi bilo možda pametnije sjahati s paradnih konja i pridružiti se kinesko-ruskom bloku u podržavanju sirijske demokratske tranzicije bez paternalizama i uplitanja? Tako bismo bili usklađeniji s Poveljom Ujedinjenih Nacija. A šta bi bilo kad bi se zbog djece Homsa ili zbog preživljavanja Sirije odlučili za mir?

Comments
One Response to “Opsada Homsa: kome pripisati grešku?”
  1. ivan novak says:

    nastavak napada na sve što ne diše kapitalistički…. nova Libija…. Dalje ruke od Sirije zločinci neokolonijalistički …

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: