Italija: Da li nam treba još više prekarnosti?

4

”Treba istaći kako politike prekarizacije izazivaju negativne efekte i na samo traženje posla, bilo time što doprinose smanjenju nadnica i zaposlenosti, bilo time što usmjeravaju traženje posla prema niskokvalificiranom radu, upravo iz razloga što obeshrabruju oblike natjecanja zasnovane na uvođenju inovacija, pa samim tim, poboljšanje kvaliteta potražnje radne snage. U tom smislu još veće ubrzanje politika prekarizacija potpuno je beskorisno i, u mnogo aspekata, kontraproduktivno.  Beskorisno je, jer prekarizacija rada ne povećava zaposlenost i, smanjujući zarade, umanjuje potrošnju i unutarnju potražnju reducirajući izlaz na tržište – pa prema tome i profit – za (mnoga) talijanska poduzeća, koja ne posluju na međunarodnim tržištima. Te su politike  kontraproduktivne, jer – čineći zaposlenost slabo nagrađenom – potiču one koji nisu zaposleni, da ostanu u svom stanju «obeshrabrenih» (odnosno radnika na crno). Osim toga, kako dinamika proizvodnosti rada u najvećoj mogućoj mjeri zavisi od tehničkog napretka, politike prekarizacije rada – obeshrabrujuće – imaju dalji negativni učinak na stopu privrednog rasta.”

 


 piše Giuliano Forges Davanzati

Prema zadnjim istraživanjima Eurostat-a Italija je prva među evropskim zemljama po broju radnika, koji su izgubili svaku hrabrost i prestali tražiti zaposlenje: oko 3,5% radne snage nalazi se u toj situaciji i u najvećem broju slučajeva radi se o osobama između 20 i 30 godina. Tu pojavu treba pripisati dvema činjenicama: vrlo niskom postotku izvjesnosti da će naći posao (posao koji odgovara kvalifikaciji postignutoj obrazovanjem) tako da, kako raste postotak nezaposlenosti, povećava se i platforma obeshrabrenih radnika; dok na drugom mjestu istu činjenicu treba pripisati mogućnosti preživljavanja bez rada, što je slučaj u kojem ili potrošnju garantira ušteda porodica iz kojih potiče takva osoba, ili pak ona peživljava zahvaljujući prihodu neregularnog rada. Radi se o vrlo zabrinjavajućoj pojavi iz dva niza razloga:

1) Postojanje velike platforme obeshrabrenih radnika govori o činjenici da postoji veliki dio nevidljive, sive ekonomije, odnosno da onaj tko više ne traži posao u regularnoj ekonomiji to čini zato što je našao zaradu na ilegalan način. Moglo bi se pretpostaviti da se u tom slučaju radi o ljudima s niskim zaradama i niskim stupnjem obrazovanja.

2) Obeshrabreni radnici isisavaju sredstva za svoje potrebe od uštede svojih porodica. A to dovodi do progresivnog smanjenja ušteda i, u mjeri u kojoj je ušteda naophodan preduvjet za dalje investiranje, uzrokuje još veće redukcije investivcija, a ove su povezane sa zapošljavanjem. Osim toga, kako je s nezaposlenošću povezan nizak poticaj ka traženju posla, iz toga slijedi još veći porast obeshrabrenih radnika u ukupnoj radnoj snazi.

Može se primjetiti da ta dinamika sve više zaoštrava problem nepostojanja socijalne mobilnosti u Italiji, jer omogućava neaktivnost mladih, čije preživljavanje jamči akumulirano bogatstvo njihovih porodica ili radnika koje regrutuje siva ekonomija. U tom slučaju visok postotak nezaposlenosti pridružen hotimičnoj neaktivnosti, doprinosi trajnim razlikama u statusu zemlje kao što je Italija – koja je prema zadnjim podacima OCSE, uz SAD i Veliku Britaniju, zemlja sa najmanjom socijalnom mobilnošću među glavnim industrijaliziranim zemljama.

Tome se može dodati kako se zna da je traženje posla tim intenzivnije, što je veća mogućnost dobijanja zaposlenja sukladnog sa stečenim sposobnostima na temelju obrazovanja te ako ona daje zadovoljavajuće rezultate.

Pred jednim takvim scenarijem vlada radi na ko zna kojoj po redu «reformi» tržišta rada, u ime «modernizacije» industrijskih odnosa, po klauzuli «nema tabu-a». Kako je objasnio premijer Monti, reforme tržišta rada moraju biti učinjene bez ikakvih ograda bilo kojeg tipa, smatrajući da se o svakom stečenom pravu može raspravljati i dovesti ga u pitanje.

Prema onom što se upravo sprema uraditi vlada, jedina sigurnost s kojem se zasad raspolaže jeste da će ona raditi vrlo brzo, slijedeći «preporuke» Centralne Evropske Banke. Još veća «fleksibilnost» rada, o kojoj se stalno govori, mora pregaziti član 18 Radničkog Statuta. «Ratio»  odnosno temeljni razlog ovog prijedloga leži u ideji, da bi poduzeća uzmala novu radnu snagu samo ukoliko bi bila sigurna, da je mogu otpustiti. Tome se dodaje da u fazi recesije, u kojoj se nalazimo, takva intervencija postaje to neophodnija, kako bi se izbjegao rizik bankrotiranja poduzeća, zbog  sada važećih zakonskih ograničenja slobode otpuštanja radnika.

Od 2008 godine OSCE je iznijela svjedočenja kako politike prekarizacije rada smanjuju  udio plaća u BDP-u i kako u najvećem dijelu industrijaliziranih zemalja te politike nisu dovele do povećanja zaposlenosti. Politike prekarizacije rada, osim toga, poticale su poduzeća na takmičenje putem smanjenja cijene proizvodnje (a to znači u prvom redu da su se nadnice i zaštita radnika prvi našli na udaru), dok je došlo do pomanjkanja poticaja u inovacijama. Stvari su uzele taj pravac zahvaljujući činjenici što, budući da poduzeća mogu smanjiti cijene smanjivanjem cijene radne snage, ona nemaju interesa za uvođenjem organizacionih poboljšanja i/ili inovacija u proizvodnom procesu te inovacija s obzirom na sam proizvod, naročito u slučaju, kad uvođenje inovacija zahtijeva visoke troškove i značajno zaduživanje kod bankarskog sistema.

Tome se može dodati da, iako veća vjerojatnost otpuštanja koja proizlazi iz fleksibilnih radnih ugovora, može «disciplinirati» radnike i povećati njihovu proizvodnost, taj efekt može biti narušen manjom motivacijom za rad radnika u slučaju, da on nasluti, kako mu radni ugovor neće biti obnovljen. Ta je pojava česta u kontekstu visoke nezaposlenosti i lakog nadomiještanja radnika. Ovo posljednje valja pripisati činjenici da naša poduzeća, u najvećem broju slučajeva, ne pokazuju zahtjeve za kvalificiranom radnom snagom i uvijek mogu računati s velikom platformom nezaposlenih koji su u svakom trenutku spremni prihvatiti niske nadnice kao i pogoršanje radnih uslova.

Treba istaći kako politike prekarizacije izazivaju negativne efekte i na samo traženje posla, bilo time što doprinose smanjenju nadnica i zaposlenosti, bilo time što usmjeravaju traženje posla prema niskokvalificiranom radu, upravo iz razloga što obeshrabruju oblike natjecanja zasnovane na uvođenju inovacija, pa samim tim, poboljšanje kvaliteta potražnje radne snage. U tom smislu još veće ubrzanje politika prekarizacija potpuno je beskorisno i, u mnogo aspekata, kontraproduktivno.  Beskorisno je, jer prekarizacija rada ne povećava zaposlenost i, smanjujući zarade, umanjuje potrošnju i unutarnju potražnju reducirajući izlaz na tržište – pa prema tome i profit – za (mnoga) talijanska poduzeća, koja ne posluju na međunarodnim tržištima. Te su politike  kontraproduktivne, jer – čineći zaposlenost slabo nagrađenom – potiču one koji nisu zaposleni, da ostanu u svom stanju «obeshrabrenih» (odnosno radnika na crno). Osim toga, kako dinamika proizvodnosti rada u najvećoj mogućoj mjeri zavisi od tehničkog napretka, politike prekarizacije rada – obeshrabrujuće – imaju dalji negativni učinak na stopu privrednog rasta.

P.S. Nesretna izjava premijera Montija o «monotoniji» posla na neodređeno vrijeme odnosi se na drugu fazu dejstvovanja nove izvršne vlasti: i tehničari govore.  Uzimajući bukvalno tu izjavu, govore bez poznavanja uzroka stvari ( ukoliko ne žele provocirati). Prije svega monotonija nije ekonomska kategorija, a prof. Monti je ekonomista i liberal, a za pravog liberala monotonija ne može biti naturena «ope legis» (voljom zakona). Na drugom mjestu, što je važno,  kome se vlastiti posao (na neodređeno vrijeme) čini monotonim, može dati otkaz i potražiti drugi, koji ga više zadovoljava. Na kraju krajeva, za jednog liberala trebalo bi biti van svake diskusije shvatanje da je svak sebi najbolji sudac.

 

About these ads
Comments
One Response to “Italija: Da li nam treba još više prekarnosti?”
  1. Jasna Tkalec says:

    Monti i njegova ministarka rada Fornero nastavljaju istim putem u ćor-sokak. Sada žele učiniti lakim i prekarnim ne samo izlazak nego i ulazak na rad; tj. svi će ulaziti kao šegrti i kao “naučnici” moći će biti u svakom času otpušteni. Isto tako bit će razbijen član 18 koji brani radnička prava (u velikim pooduzećima iznad 15 radnika). Poslodavac će moći otpustiti radnika, tobože iz disciplinskih razloga: ako čita novine koje su nepoželjne ili ako je pripadnik zabranjenog sindikata (Fiom). No u tom slučaju dio obeštećena nekoliko mjeTim dogovorom zasad su nezadovoljni i poslodavci i radnici. Naročito za to što nakon dvije godine naknade za ostanak bez posla ubuduće neće jamčiti država, koja se iz svega toga izvlači, već će to i financijski i pravno biti isključivo dogovor radnika i poslodavaca odnosno njihovih agencija za zapošljavanje…O ovim metodama koje giljotiniraju radna prava raspravljaju dvije žene(Fonero za vladu i Susanna Camusso za sindikate). Žene su neki put daleko okrutnije od muškaraca

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: