Komunizam Rosane Rosande i kriza Manifesta

4

Napisao je Eduardo Sanguinetti u jednoj svojoj pjesmi: «realni socijalizam, sa svim što mu se može prišiti uvijek, više volim od nepostojećeg socijalizma, zauvijek». U tačnom okretanju glavačke ove primjedbe može se sažeti optička perspektiva Rossande i linija, koju je na izvjestan način, postepeno na svom putu zacrtavao il Manifesto. Kako bilo da bilo,  slijepa vjera koju Rossanda zadržava o vlastitom viđenju komunizma, ne samo da je sprečava da shvati krizu svojih vlastitih novina, nego je dovodi do teških izjava koje samo svjedoče o njenoj tvrdoglavosti i privrženosti toj i takvoj ideji: prema njima je realni svijet toliko udaljen da Rossanda, umjesto da shvati kako je potrebno promišljeno ispravljanje te njene ideje, više voli zaključiti kako danas «bar u kraćem razdoblju (a to znači bar dotle dok se svijet ne odluči preoblikovati prema njezinom viđenju) nije se moguće više nazivati komunistima»! Pošto je zapjevala u zajedničkom tonu sa općom krizom objektivizma, koja obilježava ideologiju našeg vremena, još smo se jednom našli pred jednim od tolikih slučajeva u kojima je objekt kapitulirao pred neodoljivim pretenzijama subjekta.

piše Emilio Alessandroni

U svom uvodnom članku u listu «il Manifesto» Rossana Rossanda izražava oblik «historijskog dogmatizma» o  kojem sam nedavno pisao u tekstu o libijskom pitanju i o oblicima koje su uzimali različiti «cezarizmi» tokom historije. Ona u ovom, kao i u drugim napisima, polazi od svoje vrlo lične ideje o komunizmu,  koju apsolutno ne dovodi u pitanje pred poraznim iskustvom realnog socijalizma dvadesetog stoljeća, i pred neustrašivim pokušajima da se stvore post-kapitalistička društva, kao što je iskustvo Vijetnama, pa kineski i kubanski primjer, jer se svi ti pokušaji neumoljivo ruše kao kuće od karata, ili kao pokušaji vrijedni žaljenja, pred velikim i nepogrešivim ciljem. Umjesto da izmijeni vlastitu ideju suočavajući se sa stvarnošću, brojnim kontradiktornostima i kompleksnošću situacija koje se javljaju, Rossadana bi htjela siliti stvarnost,  kao i ogroman broj tih kontradiktornosti koje ona sadrži, ugurati u vlastitu ideju, koja je izvan svake diskusije i zasniva se na predrasudi koju se ne smije korigirati. Od toga do uvjerenja o urođenoj malformaciji teorije, korak nije velik.

To nerazumijevanje objektivnih kontradikcija i konflikata između sloboda kroz koje prolaze procesi emancipacije tokom historije, što je uvijek objektivno predstavljalo politički deficit liberalizma, dugo je obilježavalo cijelu historiju talijanske ljevice, a naročito je to postalo izrazito u poslednjim decenijima, odmičući je sve dalje od njene sopstvene kulturne tradicije. Već je Marx u svoje vrijeme primijetio, kako ono što običavamo nazivati «diktaturama» ili «demokracijama», nisu uistinu nepomirljive pojave i kako nam često historija nameće uvjete, zbog kojih izvjesne konkretno demokratske instance moraju proći kroz društvene strukture, koje obuhvaćaju i ”diktatorska” rješenja.  S druge je strane neosporno da je jedna neporeciva diktatura (ona francuska), prvi put u historiji oborila instituciju ropstva u kolonijama i odobrila Konstitucionalnu povelju (Ustavnu povelju), koja je predviđala opće pravo glasa (za muškarce). U «Sveskama iz zatvora» kako sam već prije naglašavao, Gramsci govori o potrebi razlikovanja progresivnih i regresivnih cezarizama, govoreći kako vrlo često, uprkos naših voluntarističkih uvjerenja, da se objektivni  izbor mora činiti između to dvoje,  podvlačeći marksističku tezu kako se vrlo često demokratske instance nalaze u situaciji da moraju polaziti kroz cezarističke sisteme, konjunkture i odluke, kako bi se mogle ostvariti ili jednostavno kako bi uspjele preživjeti. Ali takvi načini razmišljanja, prilično upečatljivog dometa, danas bivaju  vrlo lako likvidirani, kao ostaci prošlosti s kojim se više nema nikakvog smisla omjeravati. Na taj je način napušten historijski materijalizam i umjesto njega unutar talijanske ljevice zauzela je istaknuto mjesto neka vrsta malograđanskog moralizma, tzv. radical-chic, pomodna radikalnost, kojoj  više  od emancipacijskih procesa  na srcu leži  njena javna prezentabilnost i sukladnost vlastitih pozicija sa zapadnom etikom, pa bila ona ili ne, takva etika,  koja je svojim najvećim dijelom amerikanizirana. I u tom progresivnom prilagođavanju jednoj općoj moralističkoj formi Rossanda bi trebala tražiti subjektivne razloge zbog čega novine ”il Manifesto nisu izazivale širi interes, nego su ga gubile”. Konkretno, historijski je materijalizam sklon da se odmjerava s objektivnim teškoćama  i da ulazi u njih, dok se moralizam  neprekidno drži kao «nježna duša», zadajući sad jedan udarac po bačvi, a drugi po krugu oko nje, i tako izbjegava stalan konflikt koji je u toku i zadržava netaknutom vlastitu moralističku poziciju.

Tako, ukoliko osuđuje rat, treba osuditi ne samo zemlju koja je taj rat izazvala, već i zemlju koja taj rat podnosi. U svakom stvarnom konfliktu moralizam mora izražavati sažaljenje prema oba zaraćena pola: ukoliko kori društvene sisteme na kapitalističkoj osnovi mora s jednakom ili štaviše, još s većom snagom, kako ne bi ostavio mjesta dvosmislu, grditi svaki pokušaj, manje ili više tegoban ili pun protivurječnosti, prevazilaženja tih društvenih odnosa: ako optužuje «realni» kapitalizam, mora optuživati i «realni» socijalizam, ako kritizira Sjedinjene Države, mora se smjesta požuriti da se obruši na Kinu i na Kubu.

Kad smo dotle stigli postaje legitimnim zapitati se: da li postoji uopće išta što bi se uspjelo spasiti od sveobuhvatne težnje optuživanja? Odgovor je da: spašava se vlastita ideja o komunizmu, koja ostaje neostvarena i kao takva za vječnost sigurna od prolijevanja krvi, kojim je natopljena konkretna stvarnost. Ali ta ideja o komunizmu ne samo da nema ništa zajedničko sa Marxovom idejom, za kojeg komunizam «nije stanje stvari, koje bi trebalo uspostaviti, ideal prema kojemu se stvarnost mora uobličavati» već «realni pokret koji  ukida sadašnje stanje stvari», odnosno konkretna instanca, koja, kako potsjeća Engels, «ne polazi od principa, već od činjenica».

Ovo sadašnje postmoderno shvaćanje komunizma, ukoliko se pobliže razmotri, ne uspijeva da stvori čak ni orijentaciju prema glavnim političkim događajima našeg historijskog trenutka, doprinoseći stvaranje pomutnje u glavama čitalaca: ukoliko se za princip uzme osuda samozvanih «humanitarnih ratova» i ukoliko ih se prizna za osvajačke ratove i ako se a priori odluči da se dade podrška svakoj  pobuni u bilo kojoj zemlji, kako se treba ravnati tamo, gdje upravo pobuna zaziva «humanitarni rat» i intervenciju? I kako se treba ponašati, ukoliko se otkrije, da između pobune i «humanitarnog rata» postoji podzemna veza, čak i kada nije samo hijerarhijska, te služi kao priprema za zbivanja,  ili  kad se dokaže, kako su takve veza  najblaže rečeno u odnosu međusobne funkcionalnosti?  Na to pitanje kao ni na druga moralistički komunizam Rossande ne uspijeva pružiti odgovor, pokazujući se neadekvatim za osvjetljavanje kompleksnosti i zamršennosti sukoba, koji obilježavaju naš historijski trenutak.  List «il Manifesto» je u krizi, jer se pokazao nesposobnim da čitaocu pruži uvjerljivu optičku perpektivu i istinsku alternativu onom što propagiraju drugi glavni nacionalni listovi.  Izuzev izvjesnih pojedinačnih članaka, pokazao se sve više da je list «dobrih namjera» iz kojeg čitaoci nisu uspjevali izvući korisne informacije, koje doista rasvjetljavaju konflikte u toku.

Napisao je Eduardo Sanguinetti u jednoj svojoj pjesmi: «realni socijalizam, sa svim što mu se može prišiti uvijek, više volim od nepostojećeg socijalizma, zauvijek». U tačnom okretanju glavačke ove primjedbe može se sažeti optička perspektiva Rossande i linija, koju je na izvjestan način, postepeno na svom putu zacrtavao il Manifesto. Kako bilo da bilo,  slijepa vjera koju Rossanda zadržava o vlastitom viđenju komunizma, ne samo da je sprečava da shvati krizu svojih vlastitih novina, nego je dovodi do teških izjava koje samo svjedoče o njenoj tvrdoglavosti i privrženosti toj i takvoj ideji: prema njima je realni svijet toliko udaljen da Rossanda, umjesto da shvati kako je potrebno promišljeno ispravljanje te njene ideje, više voli zaključiti kako danas «bar u kraćem razdoblju (a to znači bar dotle dok se svijet ne odluči preoblikovati prema njezinom viđenju) nije se moguće više nazivati komunistima»! Pošto je zapjevala u zajedničkom tonu sa općom krizom objektivizma, koja obilježava ideologiju našeg vremena, još smo se jednom našli pred jednim od tolikih slučajeva u kojima je objekt kapitulirao pred neodoljivim pretenzijama subjekta.

About these ads
Comments
One Response to “Komunizam Rosane Rosande i kriza Manifesta”
  1. braco says:

    Sviđa mi se

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: