Gdje je ljevica u doba ekonomske bure

6

”Sada, kad se kapitalizam suočava sa svojom najozbiljnijom krizom od 1930 godine najznačajnije partije ljevice kao da su zanijemile ili se čini da im je neugodno. U najboljem slučaju, obećavaju da će revidirati sistem. Najčešće žele dokazati vlastiti osjećaj odgovornosti preporučujući, kao i drugi, liberalnu kuru čišćenja tijela. Koliko dugo može trajti ova politička igra koja zaključava i stavlja katanac na sadašnjost u času kad se kao balon naduvava socijalni gnjev?”

piše Serge Halimi

Amerikanci koji manifestiraju protiv Wall Streeta protestiraju isto tako protiv njegovih veza u Demokratskoj partiji i u Bijeloj kući. Oni sigurno ne znaju da se francuski socijalisti još uvijek pozivaju na Barack-a Obamu. Suprotno od Nicolasa Sarkozya, predsjednik Sjedinjenih Država je, po njihovom mišljenju, znao djelovati protiv banaka. Radi li se samo o zabludi? Onaj ko neće (ili ne može) napasti pljačkaše iz redova liberalnog poretka (finansijalizaciju, mondijalizaciju, te tokove kapitala i roba) naveden je na iskušenje da personalizira katastrofu, da za krizu kapitalizma nabedi greške u koncepciji ili u upravljanju zemljom svog unutarnjeg neprijatelja. U Francuskoj, krivnja će pasti na «Sarkozya», u Italiji na «Berlusconija», u Njemačkoj na «Merkelovu». Vrlo dobro, ali kako ćemo drugdje?

Drugdje, ne samo u Sjedinjenim Državama, političke se vođe, koje se dugo predstavljalo kao otjelovljenje umjerene ljevice, već duže vremena također suočavaju s povorkama indigniranih. U Grčkoj je Georges Papandreu, predsjednik Socijalističke Internacionale, provodio politiku drakonskih mjera štednje, koje su kombinirale masovne privatizacije, suspendiranje namještenika u javnim službama  i odricanje od suvereniteta zemlje na ekonomskom i socijalnom polju u korist ultra-liberalne trojke. Bivše ili sadašnje vlade u Španiji, Portugalu i Sloveniji itd. potsjećaju nas da je termin ljevica devalviran do te mjere da ga se više ne pripisuje nekom određenom političkom sadržaju.

Jedan od najboljih zastupnika slijepe ulice u kojoj se našla evropska socijaldemokracija je upravo glasnogovrnik Socijalističke partije (Parti socialiste) Francuske:

«U srcu Evropske Unije, piše Benoît Hamon u svojoj zadnjoj knjizi, Evropska Socijalistička partija (SPE) je historijski povezana s kompromisom koji je dovodi u vezu sa demokršćanima te sa strategijom liberalizacije unutarnjeg tržišta kao i sa posljedicama te strategije što se odražavaju na socijalna prava i na sektor javnih usluga.  Socijalističke vlade dogovarale su se o planovima štednje koji je nametala Evropska Unija i Međunarodni Monetarni Fond /FMM/. U Španiji, u Portugalu i u Grčkoj osporavanje plana štednje uzima kao metu MMF i Evropsku Komisuju, ali također i nacionalne socijalističke vlade (…). Dio evropske ljevice više ne sumnja da bi trebalo, kako to  tvrdi evropska desnica, žrtvovati državu koja se stara o svemu u korist budžetske ravnoteže, kako bi se udovoljilo tržištima  (…) Mi smo na mnogim mjestima zemaljske kugle pretstavljali prepreku za napredak. Ja ne pristajem na to.»

Drugi, suprotno tome, prosuđuju ovaj preobražaj nepovratnim, jer je njegovo ishodište buržoaziranje evropskih socijalista i njihovo udaljavanje od radničke klase.

Radnička partija (RP) Brazila, iako sama vrlo umjerena, smatra da latinoamerička ljevica mora uvidjeti kako je ljevica Starog Kontinenta isuviše kapitalistička, isuviše bliska Atlanskom paktu, pa prema tome je sve manje legitimna kad pretendira da bude branilac interesa naroda: «Danas je ideološka obrana ljevice geografski premještena u svijetu, ukazivao je zadnjeg septembra dokument priređen za kongres RP. U tom se kontekstu ističe Južna Amerika. (…)  Ljevica evropskih zemalja, koja je imala tako snažan utjecaj na ljevicu u svijetu počevši od XIX stoljeća, nije uspjela dati adekvatne odgovore na krizu i izgleda da je kapitulirala pred dominacijom neoliberizma.» Opadanje Evrope je vjerojatno i sumrak ideološkog utjecaja tog kontinenta na kojem je nastao kako sindikalni pokret, tako i socijalizam i komunizam  – a čini se da se on danas mnogo radije od drugih miri s njihovim nestankom.

Da li je partija zbog svega toga izgubila? Da li se birači i aktivisti levice, koji se radije hvataju za sadržaje nego za nestvarne pjesmice, mogu nadati da će i u zapadnim zemljama potući desnicu zajedno s drugovima koji su prihvatili liberalizam, ali koji su, u izbornom smislu, još uvijek u prednosti? Balet se pretvorio u pravi pravcati ritual: reformistička ljevica razlikuje se od konzervativne desnice u vrijeme izborne kampanje samo optičkim efektom. A zatim, čim joj se pruži prilika, ljevica je upotrebi na to da vlada zemljom na isti način kao i njen protivnik: ona nipošto ne ometa ekonomski poredak i zdušno brani srebrninu vlasnika dvoraca.

Društveni preobražaj, o kojem većina kandidata ljevice koji imaju ulogu u vlasti govori kako je neophodan, to jest hitan, pokazuje da u toj tvrdnji treba vidjeti jedino izbornu retoriku. Ali također i to…da oni pristaju uz moć. Upravo o tome umjerena ljevica drži propovjed «radikalnoj ljevici» i ostalim «indigniranima»: Ona uopće ne čeka «veliko povečerje». Ona također više ne mašta o tome da se skutri u nekakvom protiv-društvu, isključenom od prljavština svijeta, u kojem žive izuzetna stvorenja. Ako bismo se poslužili izrazima koje upotrebljava  François Hollande (kandidat Parti socialiste na predsjedničkim izborima u Francuskoj i glavni favorit za novog predsjednika ovde države, prim.prev.), ona ne želi «blokirati radije nego raditi. Kočiti radije nego djelovati. Pružati otpor radije nego pridobijati. « Ona smatra da «ne pobediti desnicu, znači ostaviti je tamo gdje ona jeste (na vlasti), dakle znači izabrati nju». Radikalna ljevica, naprotiv, više voli «da se dočepa bilo čijeg gnjeva», kako on misli, «nego da bude realna u svom izboru».

Tada ljevica u vladi, a to je njen glavni adut, raspolaže «sada i ovdje» izbornim trupama i nestrpljivim kadrovima koji će joj omogućiti uspon. «Pobediti desnicu» ipak ne može biti ni program ni perspektiva. Kad se jednom dobiju izbori, i kad su strukture tamo gdje bi trebale biti – nacionalne, evropske, internacionalne – rizik je da one postanu brana volji za radikalnim promjenama, kako se to govorilo za vrijeme izborne kampanje. Na taj je način Obama mogao pretendirati da industrijski lobby-i i parlamentarna opstrukcija potkopaju voluntarizam i optimnizam («Yes, we can»), koji je za sobom povukao veliku masu stanovništva.

I drugdje se vladama ljevice ne može oprostiti njihov oprez i njihov kukavičluk pozivanjem na «prisile», kojima su izložene, niti na «nasljeđe» (ne postojanje međunarodne kompetitivnosti u proizvodnom sektoru, razina duga, itd.), a što sve djeluje tako da im guta manevarski prostor. «Našim javnim životom vlada čudna dihotomija, primjećivao je već Lionel Jospin 1992. S jedne se strane prebacuje vladi (socijalista) nezaposlenost, teško stanje predgrađa, socijalne frustracije, ekstremizam na desnici, gubitak nade na ljevici. A s druge strane tovari joj se da ne pristaje, u dovoljnoj mjeri, na ekonomsku i financijsku politiku koja bi učinila jako teškim ispravljanje svih onih stvari, na koje se ukazuuje.» Dvadeset godina nakon ove formulacije ona nije ostarila niti dobila ijednu boru.

Socijalisti se brane kako bi izborni poraz ljevice općenito otvorio branu desnici da donese cijeli arsenal liberalnih «reformi» – privatizacija, smanjenja sindikalnih prava, amputacija u javnom sektoru – koje bi razorile oruđa za eventualnu drugačiju politiku. Zato treba davati «koristan glas» za njih. Ali njihov poraz može imati također i pedagošku korist. Hamon dopušta da je na primjer u Njemačkoj «izborni rezultat na legislativnom glasanju  /u septembru 2009/, koji je Socijalističkoj/socijaldemokratskoj partiji Njemačke donio najgori poraz /svega 23% glasova/, natjerao njeno vodstvo na neophodnu promjenu smjera».

Grčki socijalisti čestitaju sebi što su djelovali brže od G-đe Margaret Tacher…

Izvjesna «obnova doktrine», iako u dosta skromnom obimu, dogodila se u Francuskoj poslije izbornog izbacivanja napolje socijalista godine 1993 kao i Ujedinjenom Kraljevstvu nakon pobjede 2010 Konzervativne partije.  Bez sumnje, pokazat će se na isti način prefiguriran slučaj u Španiji kao i u Grčkoj, toliko se čini nevjerojatnim, da socijalističke vlade u tim zemljama za svoj skorašnji poraz okrive pretjerano revolucionarne politike… Kako bi pledirala u korist Papandreua, socijalistička zastupnica u Grčkoj, Elena Panaritis, čak se usudila da pribjegne primjeru na protivnoj strani: «Margareti Tacher trebalo je jedanaest godina da dovede do kraja svoje reforme u zemlji koja nije imala velikih strukturalnih problema. Naš je program donesen samo prije četrnaest mjeseci!» Da rezimiramo: »Papandreu je u tome bolji od Tacherove

Izlazak iz ove zamke zahtijeva donošenje liste nužnih preduvjeta za držanje koraka s financisjkom mondijalizacijom. Ipak, smjesta se postavlja problem: ukoliko se povede računa o ogromnom broju kao i o sofisticiranosti intervencija putem propisa, koje su već prije trideset godina  Sjedinjene Države uglavile u kapitalističke špekulacije, čak i relativno dobrohotan program blagih reformi (manje nepravde u plaćanju poreza, umjeren porast kupovne moći nadnica, zadržavanje iste visine budžeta za obrazovanje, itd.) od sada pa nadalje nameće velik broj raskida. Raskid sa sadašnjim evropskim poretkom, ali i sa politikama na koje su se socijalisti pozivali i nadovezivali.

U nedostatku, na primjer, ponovnog stavljanja na tapet «nezavisnosti» Centralne Evropske Banke (evropski traktati –ugovori – garantiraju monetarističke politike koje su izvan svake demokratske kontrole), u nedostatku omekšavanja Ugovora (pakta) o stabilnosti i rastu (koji, u doba krize, guši voluntarističku strategiju  usmjerenu protiv rasta nezaposlenosti), u nedostatku denunciranja savezništva liberala i socijaldemokrata u Evropskom Parlamentu (što je parlament navelo da podrži kandidaturu Maria Draghi, bivšeg bankara Goldman Sachsa za šefa Centralne Evropske Banke), a da se i ne spominje slobodna trgovina (doktrina Evropske Komisije) i povećanje javnog duga (kako se ne bi vratio novac špekulantima, koji su se okladili protiv najslabijih zemalja evro-zone), u nedostatku svega toga, partija bi smjesta od samog početka bila sasvim loše angažirana.

I čak bi unaprijed izgubila. I zaista ništa nas ne navodi da vjerujemo kako će gospoda Hollande u Francuskoj, Sigmar Gabriel u Njemačkoj ili Edward Miliband u Ujedinjenom Kraljevstvu uspjeti u onome u čemu su već prije omanuli Obama, José Luis Zapatero i Papandreu. Zamisliti «savezništvo koje bi od političke unije Evrope napravilo središte i srce takvog projekta» osiguralo bi, kako se to nada Massimo D’Alema u Italiji, «renesansu progresivnosti »,  zamisao najbliža (u najboljem slučaju) snivanju kod otvorenih očiju. Pri sadašnjem stanju političkih i socijalnih snaga Evropa ne može ništa drugo da učini nego da još čvršće stegne i  katancem osigura liberalne odluke, koje već same po sebe imaju učinak gušenja, i da još malo više liši narode suvereniteta, povjeravajući upravu zemalja netransparentnim tehnokratskim snagama. Pa zar moneta i trgovina nisu već i sada u «savezničkoj» domeni?

Pa ipak, sve dok partije umjerene ljevice budu predstavljale većinu progresivnih birača – da li zbog pristajanja na njihov projekt ili iz osjećaja da je on jedina perspektiva i mogućnost za skorašnju alternativu – formacije radikalnijih politika (kao i one ekološke) – bit će prisiljene na ulogu statista, na snagu podrške, na mušice na krmači. Čak sa glasiačkim tijelom od 15% i sa 44 zastupnika, sa četiri ministra u vladi i sa organizacijom koja je brojila na stotine hiljada članova Komunistička partija Francuske  (KPF) nije nikad imala nikakve težine, od 1981 do 1984 godine, u određivanju ekonomskih i financijskih politika Françoisa Mitterranda. Brodolom Rifondazione comunista (Obnovljne komunističke partije) u Italiji, zarobljenice savezništva sa partijama lijevog centra nikako ne može poslužiti kao nekakav sjajniji primjer. Tada se radilo, vrijedno je potsjetiti se, da se pod svaku cijenu spriječi povratak Silvija Berlusconija. Koji se ipak vratio, nešto malo kasnije.

Lijevi front (kojem pripada Komunistička partija Francuske) želi poreći ovakve pretpostavke. Vršeći pritisak na Socijalističku partiju, ta se partija nada kako će je otrgnuti od «njenih atavizama». Ipak, KP francuske u sebi nosi i druge činjenice koje bi odnos izbornih snaga i prisilu institucija mogle dovesti u prednost, s obzirom na izvjesne historijske presedane. Tako nijedno od velikih socijalnih dostignuća Narodnog Fronta (plaćeni godišnji odmori, četrdesetsatni radni tjedan, itd.) nisu bili u programu (vrlo umjerenom) izborne koalicije, koja je odnijela pobjedu na izborima u aprilu i maju 1936 godine. Veliki štrajkaški pokret nametnuo je to francuskim gazdama.

Historiju tog perioda nemoguće je svesti isključivo na neodoljiv pritisak  socijalnog pokreta na prestrašene ili zbunjene partije ljevice. Izborna je pobjeda Narodnog Fronta oslobodila i potakla široki pokret socijalnog revolta i dala osjećaj radnicima da se njihova borba više neće uzalud razbijati o zid policijskih represija i ugnjetavanja gazda.  I pošto su se raskuražili, radnici su dobro shvaćali da im partije za koje su upravo glasali ništa neće dati ako im oni sami ne zavrnu ruku. Otuda potiče ta pobjednička dijalektika –  toliko rijetka – između izbora i političke mobilizacije, između izbornih kutija i fabrika. Svaka vlada ljevice, koja ne bi upotrebila pritiske slične ovima, smjesta bi se zaključala i ostala iza zatvorenih vratiju s tehnokratima koji su već odavna zaboravili sva druga ponašanja osim onih liberističkih. Ona ne bi ništa drugo činila, osim što bi opsesivno nastojala da zavede i odobrovolji agencije za ocjenjivanje rejtinga, za koje je opće poznato da smjesta «dregradiraju» svaku zemlju koja započne s istinskom ljevičarskom politikom.

 

Slična mrtvoj zvijezdi Republika političkog centra baca svoje posljednje zrake

Dakle smjelost ili zaglibljivanje? Rizik smjelosti – izoliranost, inflacija, degradiranje – tim smo okruženi od zore do mraka. Da, ali gdje će se naći oni koji su zaglibili? Analizirajući situaciju u Evropi godine 1930, historičar Karl Polanyi je potsjećao da je  «zaglibljivanje u koje je upao liberalni kapitalizam» u više zemalja dovelo na put »ekonomskih reformi u ostvarivanju zahtjeva tržišta, po cijenu uništenja svih demokratskih institucija». Na kakav se to narodni suverenitet mogu pozivati evropske odluke donesene po diktatu tržišta? Već je i toliko umjeren socijalist kao Michel Rocard uzbuđeno izjavio: «Svako novo pooštravanje mjera štednje nametnuto Grcima moglo bi dovesti do ukidanja demokracije u toj zemlji. U stanju bijesa, koji će zahvatiti grčki narod neće ga moći zadržati čak ni vojska. To žalosno razmišljanje vrijedi i za Portugal i/ili Irsku i za druge, veće zemlje. Dokle se kani ići?»   

Iako je podržava čitava institucionalna i medijska mašinerija, Republika centra posrće. Počela je utrka u zaoštravanju liberalnog autoritarizma i zabadanja klina za razbijanje kapitalizma. Ali do ovog posljednjeg je još daleko. Ipak, kad narodi ne vjeruju više političkoj igri, u kojoj se vara na kocki, kad posmatraju kako vlade same sebe lišavaju vlastitog suvereniteta, kad tvrdoglavo traže da se banke prisile na pristojno postupanje, kad se mobiliziraju, a da sami ne znaju dokle će ih dotjerati njihov bijes, to uprkos svega znači, da je ljevica  živa.

 

Le monde diplomatique

 

 

 

 

 

About these ads
Comments
3 Responses to “Gdje je ljevica u doba ekonomske bure”
  1. Kapitalac says:

    Ljevica je u centru ekonomske bure, a kapitalizam ima problem utoliko što mu vrtlog koji je ljevica uzrokovala svojim utopizmom ne dozovljava da vrati sposobnost odlučivanja pojedincu u ruke, a to jest kapitalizam.

Trackbacks
Check out what others are saying...
  1. […] piše Serge Halimi, preuzeto sa NoviPlamen.net […]



Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: