Sjećanje na Korčulansku školu i na časopis Praxis

4

U desetom mjesecu, od 13 so 15 oktobra 2011, održno je u organizaciji fondacije  Rosa Lzxemburg   okopljanje filozofa, znanstvenih, javnih i kulturnih radnika te umjetničkih stvaralaca (filmskih režisera) vezanih uz Korčulansku filozofsku školu i časopis Praxis. Konferencija je održana pod nazivom Praxis: humanistički socijalizam i na njoj je prisustvovalo više od sedamdeset učesnika, koji su na plenarnim sjednicama raspravljali sadržaje vezane za ovu tematiku, a u posljepodnevnim satima  debatirali na okruglim stolovima. Skup  je upriličen u znak sjećanja na Korčulansku ljetnju školu i na časopis Praxis,  koji je oko sebe okupljao emenentne filozofe iz  zemlje i svijeta i imao, u vremenu u kojem je djelovao, veliki odjek kako na nacionalnom tako i na internacionalnom planu. Skupu u Korčuli prisustvovali su Zagorka Golubović, Lino Veljak, Božidar Jakšić, Gajo Sekulć, Nebojša Popov, Ante Lešaja, filmski režiser Želimir Žilnik, svi «nekadašnji» učesnici ove čuvene škole kao i mladi naraštaj, koji se Praxisom bavio u svojim radovima i objavljenim knjigama, a došao je da s učesnicima Korčulanske škole usporedi i podijeli nekadašnja i današnja iskustva. Među njima našli su se brojni mladih mislioci, aktivisti i boraci za društvene promjene u socijalističkom smislu, kako s područja bivše zemlje tako  iz inozemstva: Njemačke, Poljske, Italije, Turske. Najistaknutiji u mlađem naraštaju bili su Petar Milat, Gal Krin i Hrvoje Jurić, docent  filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je izjavio je da se u suštini problematika kojom se danas filozofi bave ne razlikuje mnogo od one kojom su se bavili prije četiri decenija. Emancipatorske problematike, kao i one ljudskog otuđenja, problem slobode kao i potčinjnosti ljudi autoritarnosti vlasti, iako u izmijenjenom društvenom kontekstu, danas kao i tada, u centru su  promišljanja filozofa i mislilaca za koje je socijalizam ostao ttajna odrednica progresivnih napora. Dok su kod učesnika starije generacije prevladavala sjećanja na nekadašnji rad Korčulanske škole na susrete i domete tadašnjih filozofskih veličina s ovih prostora, ali i na ispštanja zbog njih, koja su neki morali podnijeti, mlada je generacija bila je većim više okrenuta problematikama današnjice, izmjenjenim kontekstima života pa i studiranja i rada, koji mladu generaciju stavljaju pred složene i teške izazove. Problematika kojom se bavio Praxis jednako je aktuelna.

piše Novi Plamen

Časpis je izlazio od 1964 do 1975, jer se pojavljivao nakon diskusija i rada ljetnje škole, a sama škola trajala je od 1963 do 1974. Korčulanska ljetnja škola je u razvitku znanstvene misli proizišla iz procesa destaljinizacije jugoslavenskog društva i iz potrage za novim identitetom, koji je izradio praxistički krug, zadavši sebi ambiciozan zadatak: nastojati razvijati marksističku misao u suočavanju s novim problematikama, koje su se javljale u društvenom razvoju. Ovaj pristup dozvolio je filozofima praxisovcima da s više kritičnosti pristupe klasicima marksizma i da to učine na sasvim drugačiji način no što je to bilo uobičajeno u drugim zemljama istočnog bloka. Gajo Petrović, Rudi Supek, Milan Kangrga, Danko Grlić, Branko Bošnjak, Predrag Vranicki  i još cijela plejada zagrebačkih i beogradskih te sarajevskih mislilaca kao Zagorka Golubović, Mihajlo Marković, Ljubomir Tadić, Milan Životić bili su nosioci ovog filozofskog poduhvata, koji je urodio na ovim prostorima preobrazbom dogmatskog u kreativni marksizam.

Ernest Mendel napisao je da su praxisovci «koji otvaraju probleme preživljavanja i reprodukcije fenomena otuđenja i vlastitoj zemlji veći markisti od službenih teoretičara». Na tom putu sagledavanja jugoslavenske stvarnosti onog vremena praxisovci su prvi uočili kako domete, tako i Scile i Haridbe kroz koje je to društvo moralo proći i profetski ukazali na opasnosti, koje mu prijete.

Model na koji su se pozivali i ideolozi Saveza komunista i praxisovci bio je model proizišao iz Pariske komune, model «ekonomske emacipacije rada», koji je, po Marxu, moguće ostvariti samo kao vlast radničke klase. Za praxisovce je porast nacionalizma (kako je to lucidno izanalzirao Milan Kangrga) bio posljedica uspona srednje klase, jer je u vlastitom konstituiranju srednja (buržoaska) klasa nužno nacionalistička i nameće se parolama o obrani nacije i nacionalnih interesa i na taj način želi povući za sobom i radničku klasu u proces zauzimanja vlasti – za sebe. Odnosno nacionalno joj služi da pokaže kako postoje zajednički interesi radničke i srednje klase, a njih nalazi prije svega u izmišljenoj prošlosti. Obzirom da je interes srednje klase uvijek direktno materijalno konkretan i dnevan, ona je nužno okrenuta prema prošlosti, a logična posljedica toga je da ona vidi i poima sve iz uskogrudnosti i kratkovidnosti nacionalnog horizonta, prikrivajući i negirajući klasnu borbu te odvraćajući radničku klasu od nje. Tadašnja srednja klasa je izrasla iz kontradikcija «socijalnog razvoja», koji je u sebi sadržavao tržišne elemente ekonomije te kako bi i dalje rasla i razvijala se, ona je kontinuirano implementirala nove elemente kapitalizma u jugoslavensko društvo. Po Kangrgi istinski uspon srednje klase započinje tek nakon II svjetskog rata. Radi se o paradoksu, jer ona nastaje u historijski antiburžoaskom kontekstu, odnosno unutar marksističkog društvenog okvira, ali i u tom neprijateljskom kontekstu ona se ipak neumorno trudila odigrati vlastitu historijsku zadaću. Osvojiti vlast. Poetska parafraza tog njenog historijskog uspona je rečenica Robespierra iz Büchnerovog komada «Dantonova smrt».  «Odmah ćete razmjeti moje riječi – kaže Robespierre , ako pomislite na ljude koji su prije živjeli u potkrovljima, a danas bludniče s markizama »… Na upravo postavljeno pitanje, da li je moguće nazvati kontrarevolucijom ostvarenje buržoaske revolucije Kangrga odgova da, ali samo ako (buržoaska revolucija) zahvati sve značajke socijalističke revolucije izobličujući i preokrećući ih…

Supek pak koristi Marxovu kritiku Proudhona kako bi ukazao na protivurječnosti razvoja jugoslavenskog društva. On smatra da politika decentralizacije nije sama po sebi dovoljna da se ostane dosljedan jugoslavenskom konceptu odumiranja države. Pitanje je što i kako decentralizirati. Zaboravlja se naći zajednički jezik u jednoj višenacionalnoj zajednici u odnosu na procese razvoja, dok postoji opasnost da novostvoreni centri financijske moći mogu da naruše ravnotežu odnosa među nacijama. Ideja decentralizacije u kontekstu u kojem ponovo dominiraju tržišni odnosi ponovo otvara «nacionalno pitanje» i prikriva istinski problem tj. klasno pitanje. O redosljedu postavljanja tih pitanja ovisit će međunacionalni odnosi u Jugoslaviji. Supek je jasno upozoravao na mogući put društva, koji vodi u nacionalizam. «A nacionalizam i šovinizam« kako je proročasnki pisao »u razvijenim društvima nose uvijek crte kolektivne neuroze i nipošto nije slučaj da okupljaju veliki broj  psiholabilnih i nezrelih osoba, tako da se često događa neočekivano sjedinjenje «primitivnog mentaliteta» ili «primitivaca» s tribalnim sklonostima i intelektualaca frustriranih u vlastitim ambicijama, razdrtih vlastitim konfliktima, koji idu posrčući prema vlastitim ciljevima, koji priželjkuju jak društveni autoritet i čvrst društveni sistem

Bolji opis doživljenog devedesetih godina teško je naći…

U  uvodniku Praxisa iz 1971  stoji :»Nije slučajno što su se pojedini osobito tvrdokorni predstavnici jučerašnjeg dogmatsko-staljinističkog koncepta  danas našli kao pristalice nacionalističkih koncepcija. Nacionalizam je samo drugo lice birokratsko-autoritarne prakse, koja naglašava odnose državnog aparata i društvene moći, hijerarhijske odnose, anonimnost pojedinca «unutar klase i unutar nacije», jer negira onaj slobodni revolucionarni angažman ljudske ličnosti, koji u sebi sadrži kreativni marksizam.»

Stremeći za tim «slobodnim revolucionarnim angažmanom» praxisovci su kroz «bespštendnu kritiku svega postojećeg» razvijajući je prema načinu mišljenja naučenom od Marxa, nastojali naznačiti i istaći crte «kreativnog marksizma» u jugoslavenskom društvu, «iznaći njegov put», kao i ukazati na sve ono što ga izobličava i unakažava, što dovodi razvoj društva na stranputicu, a sam socijalizam u opasnost.

 Postupajući takvo neminovno su imali ulogu cvrčka koji govori neugodne istine iz poznate Collodijeve knjige o Pinocchiu, na kojeg se ovaj, jer ne želi da ih čuje, nabacuje čekićem. Tako će i 1974 i Korčulanska škola i časopis Praxis i mnogi okupljeni u tom krugu mislilaca naći na udaru partijskog čekića. Časopis je prestao s izlaženjen, a kreativni promišljivači marksizma i  daljeg i ispravnijeg razvoja Marxovih ideja u jugoslavenskom društvu ostali su «odrezanih  jezika», iako su uživali međunarodni ugled i postali slavno okpljalište najistaknutijih imena svjetske filozofije kao i socijalnih znanosti, poput Marcusea, Adorna i drugih. U trenutku kad je njihova kritika najtačnije pogađala najkritičnija mjesta i najkontroverznije probleme daljeg razvoja jugoslavenskog društva, birokratski aparat države s kojim je partija odnosno Savez komunista bio srašćen, nužno se osjetio pogođenim, jer je ogledalo praxisovaca pokazivalo onu sliku, koju nitko od njih nije žečljelo vidjeti. Tako je glas kreativnog marksizma zamukao, a država i društvo će kroz deceniju i pol doživjeti  survavanje u nacionalzam, šovinizam, bratoubilački rat i definitivan nestanak i slom. Tako je izgorjela jugoslavenska Troja, a kritički glas filozofa praxisovaca ostao tragični glas istine. Bilo je to opominjuće upozorenje poput onog Laokonovog, da ne vjeruju grčkom daru – Trojanskom konju – koje Trojanci opijeni zabludom, nisu htjeli ni poslušati ni  čuti. Uslijedila je nizbježna propast.

Praxisovce kao marksističke heretike prestali su slušati, štaviše pobrinuli su se da se njihov glas više ne čuje… Ono što je tada praxisovce suprotstavljalo Savezu komunista bila je «bespoštedna kritika svega postojećeg», neprestano upozoravanje na lošu primjenu socijalističkih principa i ukazivanje da postoji duboki raskorak između teorije i prakse.

Zahtjev za drugačijom praksom sadrži u sebi zahtjev za drugačijom teorijom, odnosno za dosljedno promišljanje u duhu Marxove misli. Bio je to zahtjev za primjenjivanje teorije koja neće biti inficirana kontradikcijama malograđanske ideologije. Za praxisovce «kritika svega postojećeg» postala je nužna metoda i oni su prvi dali odgovore kako i zašto je nastao nacionalizam u Jugoslaviji i kuda on vodi na Balkanu.

S druge strane rukovodioci su preferirali «bježati» od kritike i zatvarati oči pred kontradikcijama. Cijenu te gluhoće i šutnje platio je narod. Praxisovcima kao Don Qujotima svoga vremena ostaje gorka moralna pobjeda te potvrda da su djelovali na tragu Gramscijevog upozorenja da…»Nastanak radničke države …nije čudotvorni čin. I ona je nešto što nastaje. Treba dati veću moć proleterima unutar tvornica…i treba postići da ljudi koji se u njima nalaze budu komunisti svjesni svoje revolucionarne misije. U protivnom neće sva uvjerenja radnih masa uspjeti spriječiti da se revolucija ne završi mizernim stvaranjem Parlamenta prevaranata.»

Ukoliko su jugoslovenski narodi doživjeli slom socijalističke ideje i uspostave parlamenta prevaranata kao i potiskivanje, represiju i poraz marksističke misli na ovim prostorima to još nije slom i kraj marksističkog promišljaja svijeta u praxističkom duhu niti znači  definitivnu predaju.

Marksizam u svijtu nije još slomljen, nije slomljen ni na ovim prostorima. U promijenjenim uvjetima ideje i metod praxisovaca žive, a žive i njihovi  duhovni sinovi, nasljednici njihove misli, bespoštedni kritičari svega postojećeg i pregaoci na putevima oslobađanja ljudske ličnosti u permanentnom traganju za slobodom ljudkog društva i čovjeka kao pojedinca.  U današnjim složenim uslovima zrelog i senilnog  kapitalizma i tržišnog jednoumlja nije to nipošto lakše ni bezopasnije no šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. O tome je svjedočio živom i zanimljivom diskusijom raznororodan po dobi i interesima skup intelektualnih pregalaca i stvaralaca okupljenih na  Korčuli okobra protekle godine. Neki za istorijom kaskaju, a neki je proriču. Prošlogodišnji skup u Korčuli, kao i oni nekadašnji skupovi Korčulanske ljetnje škole i  njegovi učesnici, obdareni su rijetkim svojstvom vidovitosti koja proizlazi iz preciznosti marksističke analize stanja.  I kad kontrarevolucija pobjeđuje, revolucija se ipak nastavlja, po onoj čuvenoj Galilejevoj: »Eppur si muove…».

About these ads

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: