KAKO DO PROMJENA U BOSNI I HERCEGOVINI?

9730655-pont-de-mostar--bosnie-herz-govine

”Šta bi, dakle, lijeva partija morala imati što druge partije nemaju? Prvo, ona mora imati program, kako minimalni, tako i maksimalni. Pod minimalnim programom podrazumijeva se razrađen program mjera koje treba preduzeti kako bi došlo do trenutnog poboljšanja položaja širokih slojeva stanovništva. Taj program bi služio kao sredstvo borbe ne samo partije ljevice, nego i drugih društvenih pokreta. On bi poslužio kao program jednog širokog socijalnog pokreta. Pod maksimalnim programom se podrazumijeva vizija sveobuhvatnih i korjenitih društvenih promjena, po kojima se istinska ljevica razlikuje od svih drugih političkih pokreta. Drugo, ljevica mora imati pravu stranačku organizaciju, sačinjenu od aktivista upoznatih sa političkim programom i ideologijom. Ona će se od drugih političkih stranaka razlikovati po tome što će iznutra biti organizovana demokratski, na temeljima ideološkog pluralizma, bez priznatog vođe i sa decentralizovanom organizacijom…”

piše Goran Marković

Da je stanje u Bosni i Hercegovini katastrofalno u svakom pogledu, svi se slažu. Političke elite nastoje da to opravdaju globalnom krizom, s jedne strane, i nesređenim unutrašnjim prilikama, s druge. Građane ne zanimaju objašnjenja i opravdanja. Čini se da je neposredno nakon rata bilo više optimizma, jer je postojalo vjerovanje da će se život poboljšati nakon što puške utihnu. Kako vrijeme odmiče, sve manje se vjeruje u to. Nekadašnja nada je nestala, a perspektive su vrlo neizvjesne. Ljudi se sve manje pitaju kad će im konačno biti bolje, kao da su se predali životarenju bez ikakve vjere u sutrašnjicu. Postavlja se pitanje da li su promjene u Bosni i Hercegovini moguće, kada i kako.

Šta znači izborna apstinencija?

Visoka izborna apstinencija pouzdan je pokazatelj političkih stavova i raspoloženja znatnog broja građana. Postoje mnoga objašnjenja zašto građani ne glasaju, od toga da su (politički ili uopšte) neobrazovani i neobaviješteni, do toga da su podlegli potrošačkom mentalitetu i stoga nezainteresovani za politiku i opšte dobro. Dakle, krivicu treba svaliti na malograđane i neobrazovane.

Zaboravlja se najvažniji razlog – politički protest. Iako je tačno da u svakom društvu ima onih koji iz raznih razloga ne izlaze na izbore, bilo zato što ih više interesuje trka po šoping centrima nego „traćenje vremena“ na biralištima, bilo zato što ne razumiju značaj izbora, činjenica je da izlaznost na izborima ponekad snažno varira. Ne može biti da je to zato što su velike mase najednom shvatile kako su izbori važniji od šopinga, ili zato što su se najednom informisale o krupnim društvenim pitanjima, pa su odlučile da moraju doprinijeti konačnom ishodu izbora.

Ovakva objašnjenja pogotovo ne mogu biti valjana u Bosni i Hercegovini, čiji građani su konstantno „bombardovani“ (dez)informacijama i visoko politizovani. Osim toga, dominacija nacionalizma kao političkog pokreta i ideologije zahtijeva stalnu mobilizaciju masa, koje treba da budno prate da njihovi nacionalni interesi ne budu „ugroženi“ od onih drugih i drugačijih (a, u stvari, vrlo sličnih).  Građani, naravno kao pripadnici nacija, ubjeđivani su u nužnost učešća na izborima, kako bi glasali za „svoje“ nacionalne kandidate, što su oni shvatili kao svoju nacionalnu ili patriotsku dužnost.
Poslijeratni izbori, međutim, pokazuju stalnu tendenciju visoke izborne apstinencije. Biračima je očigledno postala besmislena i kontraproduktivna stalna nacionalistička mobilizacija pred izbore, kako bi obezbijedili još jedan mandat nacionalnim liderima. Došlo se do situacije da više od 50 % birača ne izlazi na birališta, pogotovo u velikim gradovima – (bivšim) industrijskim i univerzitetskim centrima. Zašto je izlaznost značajno opala od 1996. do 2010. godine? Dva su osnovna razloga za to. Jedan je manje povjerenje građana u političke institucije predstavničke demokratije, a drugi je nepovjerenje u partijske elite, njihovu spremnost i sposobnost da donesu poboljšanja. Dok je prvi razlog sistemske prirode, jer umanjuje legitimitet samog političkog sistema, drugi razlog ukazuje na potrebu pronalaženja drugih subjekata i formi djelovanja za koje bi se vjerovalo da mogu donijeti promjene.

Izborna apstinencija, dakle, nije znak da građani ništa ne znaju, već, naprotiv, da znaju i da su svjesni više nego što političke elite žele priznati. Ostajući kod kuće na dan izbora, građani izražavaju protest protiv političkih elita i njihovih programa. Oni, istovremeno, ispoljavaju nepovjerenje u predstavničku demokratiju, koja se pretvorila u formalnu i elitističku, u skup procedura koje samo treba da omoguće smjenu na vlasti partijskih elita, bez bilo kakvog suštinskog učešća građana u svemu. Drugačije se ne može objasniti skokovit rast izborne apstinencije, pogotovo imajući u vidu činjenicu da su se na vlasti smijenile sve velike partije i da su sve značajne ideologije, osim komunističke, imale priliku da se predstave građanima, makar ideološki profil naših stranaka i nije dovoljno izgrađen.

Šta slijedi poslije izborne apstinencije?

Slijede apatija i politička pasivnost. Nemajući za koga da glasaju, budući da su razočarani u velike partije, građani se opredjeljuju da odustanu i od minimalnog učešća u političkom životu, koji se ogledao u glasanju na izborima. Ovakvo opredjeljenje je donekle opravdano. Ono je prihvatljivo u mjeri u kojoj građani opravdano odlučuju da se ne opredjeljuju za taktiku „manjeg zla“. Drugim riječima, kad se na izborima nađe pred izborom između nekoliko velikih partija, od kojih su neke bile na vlasti duže, a neke kraće vrijeme, birač može razmišljati i djelovati na dva načina. Jedan je da se opredijeli za političku stranku koju smatra manjim zlom, odnosno čiji program mu je, za nijansu, prihvatljiviji. Drugi način je da apstinira, smatrajući da između stranaka nema suštinskih razlika, jer je jedna politička stranka manje zlo zato što nije imala prilike da upravlja (ili da dovoljno dugo upravlja), da bi se pokazalo da ni ona nije nikakvo manje zlo, već samo drugačije zlo.

Zašto je važno odbaciti izbor između dva zla i opredjeljivanje za manje zlo? Prvo, zato što uopšte nije izvjesno da je manje zlo zaista manje. Dok je politička stranka u opoziciji, može nam izgledati da je ona manje zlo. Ali, čim dođe na vlast, makar i u lokalnoj zajednici, pokazuje se da njeni lideri rade isto što i lideri partija koje su dotad bile na vlasti. Nema nijednog dokaza da su socijaldemokratske partije, koje se ponekad smatraju nacionalno umjerenijim i socijalno osjetljivijim, zaista sprovodile program progresivnih reformi kad bi došle na vlast. SNSD je proveo duže vremena na vlasti od SDP-a, to je tačno, ali zbir ukupnog vremena koje su tri socijaldemokratske partije (SDP, SNSD i Socijalistička partija) provele na vlasti, kao i mjere njihovih vlada, ne pružaju nijedan dokaz za tvrdnju da su one imale namjeru sprovesti bilo kakve, barem umjerene, progresivne reforme.

Drugo, dokle god se građani opredjeljuju za „manje zlo“, vrte se u krugu mainstream politike, stalno očekujući da jedna partijska elita konačno riješi njihove probleme. „Čekajući Godoa“, mnogi će dočekati penziju ili kraj života, a da se ništa neće promijeniti. Izbor između dva zla jednom u četiri godine, najgori je scenario koji može zadesiti politički iole svjesnog građanina, jer mu vezuje ruke u iščekivanju toliko željenih promjena. Ako građanin vjeruje da neka politička stranka, sa svojom infrastrukturom, iskusnim kadrovima, novcem i medijskom kampanjom, može, osvajajući vlast, sprovesti program koji je za njega prihvatljiv, zašto ne bi sačekao da ona osvoji vlast i pokaže šta može?

Izborna apstinencija, ako je uzrokovana razočarenjem u političke stranke i saznanjem o beznačajnim razlikama između njih, predstavlja preduslov stvarnog građanskog aktivizma. Samo građanin oslobođen iluzija o političkim strankama može aktivno i samostalno učestvovati u političkom životu. Ako se građanin, međutim, ograniči na prezir političkih stranaka putem izborne apstinencije, neće puno postići. Ovo je pogotovo slučaj u Bosni i Hercegovini, čiji izborni zakon ima jednu odredbu kojom se žele spriječiti posljedice visoke izborne apstinencije. Naime, prema Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, izbori će biti legalni bez obzira na procenat izlaznosti birača na izbore. Drugim riječima, svaki nosilac političke funkcije smatraće se legalnim i legitimnim, bez obzira da li je izabran na izborima na kojima je, na primjer, učestvovalo 80 % ili manje od 50 % birača.

Ovo rješenje nije nepoznato u modernim državama, iako se u mnogima od njih barem za izbor šefa države zahtijeva da na izbore izađe natpolovična većina birača, ili, ako ni to nije slučaj, barem da izabrani kandidat dobije natpolovičnu većinu glasova od broja glasalih birača. U Bosni i Hercegovini nije potrebno ispuniti nijedan od ova dva uslova, što znači da na bilo koju funkciju može biti izabran kandidat koji uživa podršku, na primjer, 20 % ukupnog biračkog tijela. Mnogi građani protestuju zbog toga, ali političkoj eliti ne pada na pamet da promijeni ovu zakonsku normu, jer bi se našla u teškom problemu. Bilo bi vrlo teško „natjerati“ 50 % birača da izađe na birališta, a pogotovo bi bilo teško obezbijediti 50 % podrške bilo kom kandidatu.

Imamo, dakle, nelegitimne političke predstavnike, bez obzira što je njihov izbor legalan. Oni predstavljaju manjinu birača, koji su ih birali. U politici, ćutanje nije znak odobravanja. Oni koji nisu glasali nisu obavezno saglasni sa učinjenim izborom. Postavlja se pitanje šta dalje činiti? Odgovor je, barem teorijski, jednostavan – potrebni su novi oblici organizovanja i novi subjekti društvenih promjena. Postavlja se pitanje da li je dovoljno ići na stvaranje neke nove partije – nove kako u organizacionom, tako i u programskom i kadrovskom smislu, ili je partije bolje zamijeniti nekim drugim organizacijama. Ili je, pak, najbolje kombinovati ove oblike?

Čini se da odgovor na ovo pitanje zavisi od toga kako se misli djelovati. Političke stranke, iako ne uvijek i ne nužno, stavljaju akcenat na izbore i parlamentarnu borbu. Ako se misli sprovoditi društvene promjene tako što će se osvajati mandati u parlamentima, treba ići na stvaranje nove partije. Ako se misli ostvarivati promjene na ulici, u preduzećima, na univerzitetima, treba stvarati organizacije drugačijeg tipa. Uvijek ostaje uvjerenje da se ovi oblici društvenog djelovanja međusobno ne isključuju. Dakle, i partije i druge organizacije, poput sindikata i različitih udruženja.

Nova partija

Politički sistem je tako ustrojen da su političke stranke najvidljivija i najuticajnija organizacija putem koje pojedine društvene klase, ili njihovi dijelovi, ostvaruju svoje interese. U Bosni i Hercegovini, sve partije koje imaju svoje predstavnike u parlamentima predstavljaju krupni kapital. Istina je da se pojedine partije, poput Socijaldemokratske partije i Socijalističke partije, žele predstaviti kao partije svijeta rada i demokratske ljevice. Istina je da radnička klasa, kao najbrojnija u našem društvu, nema svog političkog predstavnika. Isto važi za druge društvene klase i slojeve koji, poput radničke klase, stradaju u neoliberalnom, poluperifernom kapitalizmu u kome živimo.

Na ljevici je potpuno otvoren prostor za stvaranje političke stranke koja bi zaista predstavljala radničku klasu i sve druge koji žive samo od svog rada, tekućeg ili minulog. Dakle, potrebna je jedna klasna, radnička i socijalistički orijentisana partija. Kako u Bosni i Hercegovini imamo tri parlamentarne partije socijaldemokratske orijentacije, dakle partije tzv. lijevog centra, nova partija treba da okupi širok spektar radikalne ljevice. Pod radikalnom ljevicom se misli na sve ljevičare koji su programski i ideološki na antikapitalističkim pozicijama. U tom smislu, nova partija principijelno mora biti antisistemska. Ona u svom programu mora imati za cilj zamjenu kapitalizma socijalizmom, što je suštinski element koji nedostaje i mora nedostajati u programima socijaldemokratskih partija. Taj cilj treba shvatiti na pravi način – partija ljevice ne može zagovarati obnovu društvenog poretka po uzoru na sovjetski, kineski ili sjevernokorejski. Ona bi svojim programom bila vrlo daleko od takve vizije novog društva.

Imajući u vidu izrazito slabe snage bosanskohercegovačke ljevice, koja gotovo da ne postoji kao organizovana snaga, ona nužno mora biti pluralna. U njoj će po svoj prilici dominirati razne struje marksizma, mada su i ostala radikalno-lijeva učenja dobrodošla. Ideološka pluralnost ljevice znači da će ona okupiti pojedince i grupe koji su lijevo od socijaldemokratije. Takav njen karakter može izazvati probleme u funkcionisanju, jer će unutrašnja heterogenost biti izvor sukoba i težnji pojedinaca i grupa ka dominaciji. To je jednostavno nezgoda koja se ne može izbjeći, ali se može vremenom, uozbiljavanjem ljevice, prevazilaziti, i to u mjeri u kojoj ljevica bude uključena u društvene borbe, a ne zatvorena u svoj unutrašnji svijet.

Čemu će služiti ta pluralna, široka partija ljevice? Ona će biti političko predstavništvo radničke klase i svih društvenih grupa čiji je položaj sličan položaju radničke klase. Služiće političkoj artikulaciji interesa tih društvenih grupa, formulisanju i promovisanju alternativnih politika. Ona treba da posluži i kao svojevrstan „servis“ drugim društvenim pokretima i organizacijama, poput sindikata, koji će, ako žele da postanu društveno relevantni, takođe morati da formulišu određene politike. Na koncu, ali tek na koncu, ova partija će poslužiti i kao parlamentarno oruđe ovih društvenih grupa i pokreta.

Da bi u Bosni i Hercegovini mogla biti stvorena lijeva partija koja ne bi od samog početka bila osuđena na političku marginalizaciju, mora biti izvršen dugotrajan pripremni rad i stvorene pretpostavke za njeno djelovanje. Prije svega, ona mora početi svoj život sa dovoljnim brojem sposobnih aktivista i sa jasnim programom. Taj program mora imati dva segmenta. Jedan je skup mjera koje ljevica predlaže u ovom trenutku, koje bi bile prihvatljive i za druge društvene organizacije, poput sindikata, organizacija studenata, penzionera, i dr. Oko tih prijedloga bi se mogao formirati širok socijalni front svih onih koji su za progresivne društvene promjene, bez obzira na njihovu bližu ideološku i političku orijentaciju. Drugi segment programa bi sadržao odgovor na pitanje kakav društveni poredak ponuditi umjesto postojećeg. Ljevica je jedina u stanju da ponudi zaista alternativna ekonomska i politička rješenja, počev od rješavanja krupnih ekonomskih i socijalnih problema, do rješavanja ustavnog pitanja i novih oblika demokratije.

Osim toga, lijeva partija bi bila prototip moderne partije, partije „u pravom smislu“, što sadašnje partije u Bosni i Hercegovini nisu. One su partije u pokušaju, koje se još nisu preobrazile iz interesnih grupa u prave političke partije. One skoro nemaju unutrašnji partijski život, organizacija im je nerazvijena, unutarpartijski odnosi izrazito oligarhijski, a mnoge počivaju na kultu vođe. Ideološki nisu profilisane i nemaju nikakvu vezu sa drugim organizacijama, nego su koncentrisane na parlamentarno djelovanje. Povezane su sa krupnim kapitalom, a svoje djelovanje zasnivaju na neiscrpnoj energiji i želji šake pripadnika partijske elite da vladaju. Takve partije ne mogu predstavljati temelj demokratskog poretka. One samo koče demokratski duh, isključujući iz političkog života i svoje članove, a pogotovo ostale građane. Današnji politički sistem Bosne i Hercegovine je vladavina najgorih, koji tu vladavinu ostvaruju posredstvom političkih stranaka.

Šta bi, dakle, lijeva partija morala imati što druge partije nemaju? Prvo, ona mora imati program, kako minimalni, tako i maksimalni. Pod minimalnim programom podrazumijeva se razrađen program mjera koje treba preduzeti kako bi došlo do trenutnog poboljšanja položaja širokih slojeva stanovništva. Taj program bi služio kao sredstvo borbe ne samo partije ljevice, nego i drugih društvenih pokreta. On bi poslužio kao program jednog širokog socijalnog pokreta. Pod maksimalnim programom se podrazumijeva vizija sveobuhvatnih i korjenitih društvenih promjena, po kojima se istinska ljevica razlikuje od svih drugih političkih pokreta.

Drugo, ljevica mora imati pravu stranačku organizaciju, sačinjenu od aktivista upoznatih sa političkim programom i ideologijom. Ona će se od drugih političkih stranaka razlikovati po tome što će iznutra biti organizovana demokratski, na temeljima ideološkog pluralizma, bez priznatog vođe i sa decentralizovanom organizacijom.

Šta bi radila ta partija? Da li bi ona učestvovala na izborima? Sigurno je da bi. Samo, učešće na izborima u ovoj fazi društveno-političkog razvoja nije naročito korisno. Ono ne može u ovom trenutku dati pozitivne rezultate. Parlamentarne stranke su povezane sa krupnim kapitalom, finansiraju se iz budžeta svih nivoa, kontrolišu medije, imaju podršku vjerskih zajednica i koriste nacionalizam kao glavno oruđe opstanka na vlasti. Partija ljevice isprva treba da posluži kao političko krilo širokog socijalnog pokreta. Ona treba da ponudi politički program, organizuje javni politički rad, posluži kao spona različitih komponenti socijalnog pokreta (sindikata, udruženja, itd.), sprovede antinacionalističku kampanju i na taj način pripremi, u mjeri u kojoj je to u stanju, javno mnjenje. Njena uloga u početku nužno mora biti organizatorska, teoretska i propagandistička. Ona treba da bude jedan od stubova socijalnog pokreta u nastajanju. Prividna i vještačka apolitičnost sindikata i drugih udruženja mora biti prevaziđena. To ne znači da ove organizacije treba da budu podređene ljevici, već da između njih treba razviti partnerski odnos. Ljevica, dakle, u početku ne može očekivati da će nešto promijeniti kroz parlament. Stoga, ne prezirući izbornu borbu, ona treba da se orijentiše na vanparlamentarne (to nije isto što i antiparlamentarne) oblike borbe.

Socijalni pokret za socijalne promjene

Načelno govoreći, nosilac društvenih promjena mogu biti dva subjekta – političke elite ili organizovane društvene grupe koje su trenutno potlačene. Da političke elite ne žele promjene, jasno je svakom, ma i površnom, posmatraču naših društvenih (ne)prilika. One su se dobro snašle u globalnom neoliberalizmu. Očekivanja svjetskih centara moći da se u Bosni i Hercegovini ne vodi nikakva smislena politika, kako bi se stvorio prostor za suvišak njihovih roba i za eksploataciju jeftine radne snage, savršeno se uklapa u računicu naše političke elite i njenih kompanjona iz nove buržoazije za brzo sticanje ogromnih profita.

Godine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bile su godine jalovog iščekivanja poboljšanja. Isto nas čeka u narednim godinama. Ostaje da vidimo da li neko drugi može izboriti promjene u Bosni i Hercegovini. To je krajnje teško, povezano sa mnogim pobjedama i porazima, jer za društvene promjene treba da se bore oni koji nikad nisu učestvovali u društvenim i političkim sukobima, oni koji ne posjeduju kapital, infrastrukturu, spremne kadrove i medijsku prođu. Šta je to socijalni pokret o kome je ovdje riječ? Pod njim se misli na skup svih društvenih organizacija koje predstavljaju različite društvene grupe (radničku klasu, penzionere, studente, itd.) koje su potlačene u ovom društvu i koje se posredstvom svojih, formalno nepolitičkih, organizacija bore za ostvarivanje vlastitih interesa. Ti interesi su vrlo srodni, čak su identični u smislu da se ove društvene grupe bore za poboljšanje svog, u osnovi identičnog, društvenog položaja. Stoga je socijalni pokret neformalna koalicija ili mreža velikog broja postojećih i novih društvenih organizacija interesnog karaktera.

Kažemo da su ove organizacije formalno nepolitičke zato što se ne bore za osvajanje političke vlasti, ne učestvuju na izborima i ne izjašnjavaju se o strogo političkim pitanjima. To ne znači da one ne vode politiku, jer svako zauzimanje stava o krupnim pitanjima, poput nezaposlenosti, prava na rad, obrazovnog sistema, itd. jesu po sebi politička pitanja. Sindikat ne može vršiti svoju funkciju ako ne zauzima stavove o pitanjima ekonomske i socijalne politike. Čim se izjašnjava o prijedlogu budžeta ili nekog zakona, on djeluje politički.

U Bosni i Hercegovini postoji socijalni pokret u začetku. Sindikalne akcije imaju lokalni ili, u najboljem slučaju, granski karakter. Iako sindikati nisu dovoljno snažni da zaštite radnike, ne može se reći da pojedini granski sindikati nisu uspijevali da izađu kao pobjednici iz sukoba sa poslodavcima, pogotovo kad se u toj ulozi javlja vlada. Pojedini sindikati budžetskih korisnika su uspijevali da se izbore za prava svojih članova. Da bi sindikat imao ulogu koja mu je namijenjena, moraju biti ispunjena dva uslova. Prvi je da se sindikat iz birokratske strukture pretvori u organizaciju sa stvarnim unutrašnjim životom i minimumom unutrašnje demokratije. Ovo je neophodno za aktiviranje sindikalnog članstva i pretvaranje sindikata u istinske radničke organizacije. Ovaj uslov je teško ispuniti iz dva razloga. Prvo, sindikalna birokratija nije zainteresovana za pretvaranje sindikata u „prave organizacije“, koje žive i djeluju u bazi, u preduzećima, jer time ugrožava vlastite pozicije. Njoj odgovara da sindikatom upravljaju razni odbori i vijeća, koji nisu izabrani zaista demokratski i koji nikome zaista ne odgovaraju za svoj rad, osim čisto formalno. Drugo, problem je i u sindikalnom članstvu, koje je dosta pasivno, bez iskustva i vjere u vlastite snage. Današnje sindikalno članstvo ne posjeduje kulturu borbe i otpora, jer ga u većini čine radnici koji su vaspitani u „socijalizmu“, gdje nije bilo otvorene klasne borbe, niti se smatralo da je može biti, a sindikat i država su imali drugačiju ulogu nego danas. Sad najednom sve to treba posmatrati drugim očima i od radnika stvoriti uzorne štrajkače. To ide teško i sporo, a veliko je pitanje da li će uopšte biti moguće prije dolaska nove generacije radnika, odraslih i vaspitanih u kapitalizmu.

Poseban problem je odsustvo razrađenog programa, koji bi sadržao jasne zahtjeve. Na Zapadu, sindikati imaju svoje stručnjake, čak čitave stručne timove, koji do detalja razrađuju sindikalne programe – ekonomske, socijalne, čak izrađuju i nacrte zakona. Dakako, u Bosni i Hercegovini se takvo što ne može očekivati, jer inače imamo malo stručnjaka, a sindikat još i nema novca da ih angažuje. Ali, problem nije samo u tome, već i u nerazumijevanju na strani sindikalne birokratije potrebe da se radi na takav način. Sindikalna birokratija još uvijek djeluje pretežno tako što se protivi, dok malo šta predlaže, a i kad predlaže, to su pojedinačne mjere, a ne kompleksne politike.

Cijepanje postojećih sindikata i stvaranje novih, uz uvjerenje da će biti bolji, zasad nije rješenje. Kažemo „zasad“, jer nema nikakvih uslova za to. U velikoj oskudici kadrova i novca, teško se može zamisliti da bi novi sindikati uspjeli da se probiju. Radnicima preostaje da se pokušaju izboriti za reformu postojećih sindikata, njihovo oživljavanje i unutrašnju demokratizaciju. Bez obzira na to koliko su slabi, sindikati ipak imaju izvjesnu snagu. Ona se ogleda u tome što su vlada i poslodavci dužni da ih priznaju kao pregovaračku stranu, a oni, s druge strane, organizovanjem štrajka ili prijetnjom istim, povremeno uspijevaju da se izbore za pojedina radnička prava.

Kad bi neko prebrojao štrajkove i radnike koji su u njima učestvovali, vidio bi da taj broj nije tako mali. Na prvi pogled izgleda da se ništa ne dešava, jer je kriza velika, a štrajkova je malo. Mediji samo uopšteno informišu o štrajkačkim akcijama. Uočljivo je da sindikalna birokratija nije raspoložena da otvoreno i dosljedno kritikuje režim, a pogotovo da nudi alternativna rješenja. Zato organizovani štrajkovi prolaze manje-više nezapaženo. Osim toga, problem je i u tome što su štrajkačke akcije izolovane a radnici atomizovani. Sindikat služi tome da radnike poveže u moćnu organizaciju, ali se upravo to ne događa. Nedostaje šira perspektiva, jer se većina štrajkačkih akcija svodi na zahtjeve za ostvarivanje osnovnih radničkih prava. Još jednom, da bi se to promijenilo, sindikalna birokratija mora biti izazvana od strane sindikalnog članstva, a da bi to bilo moguće, unutar samih sindikata se mora formirati sindikalna antibirokratska opozicija, koja će biti sposobna da poveže sindikalne aktiviste koji vide dalje od zahtjeva za isplatom plata i povezivanjem staža.

Što je rečeno za sindikate, u znatno većoj mjeri vrijedi za ostale društvene organizacije. One pogotovo nemaju izgrađenu organizaciju, aktivno članstvo i jasan program. Većina njih ima karakter režimskih organizacija u većoj mjeri nego što je slučaj sa sindikatima. Stoga je ovdje realnije očekivati formiranje nekih alternativnih organizacija. Vrlo često ove organizacije služe kao pokriće za ostvarivanje ličnih interesa njihovih samoproglašenih lidera. Zbog toga one ne igraju bilo kakvu ozbiljnu ulogu u društvenom životu.

Naročito ozbiljan problem je odsustvo bilo kakve veze i saradnje između različitih društvenih organizacija. Ovo se često opravdava različitošću njihovih ciljeva, jer se ističe da, na primjer, sindikati i studentske organizacije predstavljaju različite društvene grupe, pa nije logično da između njih postoji neka veza. Ona, međutim, itekako postoji. Ostvarivanje interesa svih potlačenih grupa, počev od radničke klase pa nadalje, zavisi od ukupnog stanja u društvu, kako ekonomskog i socijalnog, tako i političkog. Nijednoj društvenoj organizaciji ne može biti svejedno kakvu poresku ili socijalnu politiku vodi vlada, jer u prvom redu od ekonomskog stanja zavisi ostvarivanje njihovih grupnih interesa. Isto tako, da li će politički sistem sadržati više ili manje demokratskih elemenata, bitno opredjeljuje mogućnost djelovanja svake od njih. Zato je neophodna njihova saradnja i zajednički nastup prema vladi. Dok svaka organizacija zadržava autonomiju boreći se za svoje specifične zahtjeve i ciljeve, one djeluju koordinirano kad zahtijevaju ono što im je zajedničko. Teško da ovakav pristup može imati alternativu. Da bi došao do izražaja, potrebno je da prethodno budu stvorene zaista žive društvene organizacije, umjesto sadašnjih, koje žive samo na sjednicama svojih odbora i predsjedništava.

Pritisak na vlade može biti djelotvorniji od stotinu parlamentarnih debata i glasanja. U ovoj fazi razvoja bosanskohercegovačkog društva, nesumnjivo je tako. Taj pritisak može, a i ne mora biti institucionalizovan. On se može vršiti na ulici i u preduzeću, putem štrajkova i protesta, a može i kroz proces pregovaranja (npr. kolektivnog između sindikata, vlade i poslodavaca). Ovi oblici borbe mogu biti djelotvorniji iz jednostavnog razloga – pojedine društvene grupe (npr. radnička klasa) i njihove organizacije mogu izvršiti snažniji pritisak na vlade nego opozicija u parlamentu. Štrajk, na primjer, može politički i ekonomski biti opasniji za državnu vlast nego vrlo snažna opozicija u parlamentu, koja je sposobna da kritikuje, ali ne može ništa promijeniti. Vlada, ma koliko osiona bila, mora voditi računa o javnom mnjenju, zbog čega mora reagovati na svaki organizovani, dugotrajan i ozbiljan pritisak „odozdo“. Kritika parlamentarne opozicije ne mora stajati vladu nijednog izgubljenog glasa, ali dobro organizovan i masovan štrajk može itekako poljuljati vladu. Naravno, do toga ne može doći ni brzo ni jednostavno. Proći će možda godine dok se to ne počne događati, ali izgleda da je to jedini put ka promjenama.

About these ads

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: